Među mjestima čija je novija povijest obilježena stradanjem u Domovinskom ratu definitivno se ističe Voćin, danas općinsko središte podno obronaka planine Papuk, a 1991. dio općine Podravska Slatina.

U njemu su većinu činili Srbi, a po okupaciji sela u kolovozu 1991. velik broj Hrvata napušta svoje domove te bježi prema Slatini odnosno slobodnom teritoriju. Oni koji su ostali trpili su teror, ponižavanje, ubojstva. Okupatori su željeli vrijednost njihovog života svesti na nulu, prisiljavali radno sposobne na robovski rad te ih odvodili u obližnji logor Lager Sekulinci iz kojeg neki nikada nisu izašli, a među njima i danas ima nestalih.

Teror je vrhunac doživio 13. prosinca 1991. godine kada je, u povlačenju pred hrvatskim snagama ubijeno 36 ljudi, uglavnom starije životne dobi.

U svakom čovjeku čuči zvijer. Bio je petak, 13. Bio je prosinac i 1991. godina, godina rata u Hrvatskoj. Ono što se toga dana do duboko u noć, pa i idući dan, događalo u Voćinu ukazuje da su mnoge zvijeri puštene s lanca ili su se otrgle same od sebe. Sve je, uostalom, vodilo prema tome. Bilo je toga dana malo snage u pojedincima, a mnogo urlika koji su dopirali iz njihovih utroba. Tko zna, možda čovjek još i niže može pasti.

Zapisao je u članku „Vrijeme klanja“ novinar Slobodne Dalmacije Zvonimir Krstulović koji je kao ratni reporter posjetio poprište stravičnog zločina. Prizori su doista bili nevjerojatni, ljudskom umu nedokučivi. Pobliže ih je u knjizi „Anatomija prijevare – medijski rat za Hrvatsku – zapisi američkog liječnika“ opisao američki liječnik hrvatskog podrijetla Jerry Blaskovich.

Voćin / Foto: Zoran Filipović

Nakon što su hrvatske snage vratile područja koja su okupirali Srbi i ušli u hrvatsko selo Voćin, 14. prosinca 1991. godine u 10 sati i 50 minuta, našli su mrtva tijela na ulicama, u spaljenim kućama i dvorištima. Sve su žrtve, uz jedan izuzetak, bili hrvatski seljani, izmasakrirani na način koji prelazi svaku imaginaciju. Pola žrtava bile su starije od 62 godine, a najstariji muškarac imao je 84 godine.

Mladi ljudi, osobito muškarci, većinom su pobjegli, a oni kojima to nije uspjelo, srpski su osvajači otputili u nepoznato, dvije žrtve, muž i žena, nađeni su vezani lancima i spaljeni. Naknadne kemijske analize obavljene u laboratoriju medicinskog fakulteta u Zagrebu otkrile su da su bili živi spaljeni. Drugima su glave bile raspolovljene sjekirama, a neki su bili živi rezani napola. Oni koji su umrli od metka i noža mogli su se smatrati sretnima.

Oni koji su umrli od metka i noža mogli su se smatrati sretnima.

Jedna od žrtava, Marija Majdančić, bila je američka državljanka. Njeno državljanstvo ustanovljeno je nakon što je guverner države Pensilvanije jednog vikenda, u nedjelju, uspio otvoriti ured za statistiku kako bi pregledao njene dokumente. Rođena Skender u mjestu Erie u Pensilvaniji kao djevojka se preselila u Hrvatsku, ali na njenu žalost, u dolinu koju je i Bog zaboravio.

Jedna od voćinskih žrtava srpske nacionalnosti star je 77 godina, Stojan Nenadović, bespoštedno je mučen od strane vojnika JNA nakon što se usudio stati na stranu svojih hrvatskih susjeda. On je pokušao zaustaviti srpske vojnike koji su zlostavljali i mučili njegove hrvatske susjede. Kako je bio ustrajan vojnici su mu nanijeli opekotine na više od 100 mjesta. Sve su rane bile jednake, a izgledom su upućivale da su pri mučenju Nenadovića koristili zapaljene cigarete ili neki usijani komad metala. Vojnici su također oderali kožu s njegovih donjih ekstremiteta. Osim tih mnogobrojne modrice koje su jasno pokazale da su ga tukli šakama ili tupim predmetom prije nego što je umro.

Voćin / Foto: Zoran Filipović

Stojan Nenadović ubijen je u selu Bokane kraj Voćina, no on kao i žrtve ubijene u selima Hum, Kometnik i Krasković ubrajaju se u žrtve ovog zločina koji je potresao mnoge, a velik broj njih posljedice zločina spoznao je kroz fotografije fotoreportera Zorana Filipovića. Broj im je mogao biti i znatno veći da nad voćinskom žrtvom nije stavljena cenzura.

Dnevnik smrti

U pariškoj agenciji Magnum za koju je tada radio, fotografu Zoranu Filipoviću odbili su objaviti fotografije masakra u Voćinu uz obrazloženje da ne žele ljudima u svijetu pokvariti božićne blagdane. Međutim i nakon Božića te 1991. odbili su objaviti materijal, sada uz obrazloženje da se radi o staroj vijesti. Nakon toga Zoran je prekinuo suradnju s tom kućom, a njegov tekst o Voćinu ugledao je svjetlo dana u knjizi koju je napisao i nazvao „Dnevnik smrti“.

Danas smo ušli u Voćin, selo udaljeno dvadesetak kilometara od Slatine. Ono što sam tu tada vidio neću moći zaboraviti cijeli život. Zauvijek će u mojoj memoriji ostati stravične slike otjelovljenog zla: masakrirana tijela staraca razbacana po cijelome mjestu, ubijeni na najsvirepiji mogući način. Još dok smo prilazili selu, nešto dalje od Mikleuša gdje se silazi s magistralne ceste i nastavlja lokalnim putem, počele su slike strave. Još na samom prilazu selu Četekovac, u kojem je još u mjesecu rujnu izvršen stravičan pokolj, počinje uvod u pakao. Neka vrsta demonske predigre, za slike strave koje će uslijediti u Voćinu.

Voćin / Foto: Zoran Filipović

Dan je bio maglovit, siv i hladan, pakleno hladan. Vidljivost je bila slaba i nije se vidjelo na daleko, možda tek na nekih tridesetak metara. Dok se vozimo niz put, iz magle ranog jutra, lijevo i desno od nas, izranjaju spaljene kuće, crne i turobne. Ovi nekadašnji nečiji domovi sada su samo budili jezu. U cijelome tome prizoru nije bilo ni traga boje. Kuće su bile crne, sve ostalo je bilo sivo. Izranjale su u ravnomjernom ritmu, kako bi auto išao naprijed.

Red po red spaljenih crnih ruševina otrgnuo bi se iz magle, zaskočio bi nam u lice i nestao iza nas, da bi njihova mjesta zauzele neke nove koje su, bojao si se u sebi, dolazile u beskonačnom redu. Na cesti, pored ceste, u dvorištima kuća, ubijene domaće životinje. Krave. Svinje. Konji. Psi. Ležale su smrznute i ukočene tamo gdje su nekada živjele i gdje ih je smrt zatekla. Preko ceste porušena stabla, bivše barikade, sada su pomaknuta u stranu. U cijelom prizoru nigdje nijednog čovjeka. Samo njegovi tragovi. U prizorima zla i zločina.

Dolina koju je i Bog zaboravio.

Od Četekovca do Voćina luta napuštena stoka. Svinje. Krave. Lutaju uz cestu u potrazi za hranom. Pred Voćinom sam vidio i par konja kako tumara smrznutim poljem. Na ulazu u Voćin – rampa. Pored rampe – bunker. Tu je bilo njihovo mitraljesko gnijezdo. Puno smo takvih bunkera vidjeli uz put, ali nismo stajali da ih razgledamo. Još uvijek su moguća iznenađenja. Vjerojatno ih je još nešto ostalo po okolnim šumarcima, gdje se moguće još uvijek skrivaju.

Voćin je bilo nekada bogato selo s većinskim srpskim pučanstvom. Hrvati su tu živjeli u znatnoj manjini. Još je u proljeće tu dolazio psihijatar Rašković da srbuje i poziva i ostale Srbe na ustanak i oružanu pobunu. Ni od koga ometani, prijetili su svojim susjedima Hrvatima onime što su ovih dana i sproveli u djelo, masovnim masakrom.

Voćin / Foto: Zoran Filipović

Vidio sam o tome videokazetu koju je tada, na tome mjestu, snimio lokalni videoamater. Kada se vozi glavnom cestom, od ulaza do središta sela, sve se naizgled čini u redu. Nema spaljenih kuća, rupa u cesti od ispaljenih granata. Nema nikakvih vidljivih tragova borbe. Jedino što je pusto. Što nema ljudi. Tu i tamo vidi se pokoji hrvatski vojnik koji izroni iz magle i to je sve. Nema čak ni zvuka. Kao da gledate neki nijemi film. Nema glasanja krava ili laveža pasa, cvrkuta ptica na drveću. Sve kao da je umrlo. Čak i zvuk. Jedino nakratko iz magle izroni topot koraka vojničkih čizama i tamo ponovo nestane. I to je sve. Jeziv je osjećaj smrti na takvom mjestu, gdje čak ni zvuk nema pravo na život.

Tamo je bila crkva. Katolička. Četnici su je koristili kao skladište municije.

Sve izlazi i ponovo nestaje u magli. Gardisti. Kuće. U samome središtu sela leševi smrznutih životinja po kojima se uhvatilo inje. U nijemom posljednjem kriku, razjapljene smrznute čeljusti ubijene svinje. Njen krik je kao i krik sela, nečujan i trajan. Lijevo od puta, uz rijeku, prema mostu, spaljena autobusna stanica i buffet. Na maloj terasi iza njega, uz rijeku, pršti i ledi se u letu vodoskok od puknute vodovodne cijevi. Oko njega izgorene stolice, stolovi i čađave čaše, pod finom caklinom od tankoga leda.

Pošli smo putem desno, prema samoposluživanju. Odatle negdje vodi drvored, ili ono što je od njega ostalo. Put je zasut granjem i neeksplodiranim minama. Puno ih je okolo, nevjerojatno puno i treba dobro paziti da se neka slučajno ne zakači nogom. Kraj drvoreda gubi se u magli. Tamo je bila crkva. Katolička. Četnici su je koristili kao skladište municije.

Voćin / Foto: Zoran Filipović

Za mještane Hrvate to je bilo svetište Majke Božje Voćinske. Dolazili su ljudi iz cijeloga kraja, jednom na godinu, kada je župna svečanost. Za povjesničare umjetnosti to je bio spomenik kulture nulte kategorije. Jedna od najstarijih crkvi u tome dijelu Hrvatske. Za sve nas sada, ruševina. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Digli su je u zrak sa svom municijom koja je u njoj bila. A bilo je puno. To se vidi po onome što je ostalo, razbacano od detonacije.

Ni kamen na kamenu od nje nije ostao.

Neki kažu da su unutra držali i ljude, kada je sve otišlo u zrak. Međutim, to nije dokazano, mada puno ljudi u selu manjka. Vratili smo se do središta sela i produžili putem, pravo uz potok. Kod pravoslavne smo crkve susreli kamion koji je po selu sakupljao leševe masakriranih Hrvata. Kamion je bio pun. Na njegovoj otvorenoj platformi ležala su tijela mučenih ljudi. Starci i starice prerezanih vratova i sjekirom u znaku križa razbijenih lubanja. Često su im ruke bile vezane, a često i odrezane udarcem sjekire ili otpiljene motornom pilom za drva. I ruke. I noge. U jedne žene lice bilo potpuno ljubičasto.

Voćin / Foto: Zoran Filipović

Crkva Pohoda Blažene Djevice Marije doista je razorena gotovo do temelja, a kasnije se ispostavilo da na sreću nitko u njoj nije stradao kada su u jutarnjim satima, posljednji vojnici JNA koji su napuštali selo odlučili svo oružje koje nisu mogli ponijeti sa sobom uništiti zajedno s crkvom. U rano jutro 14. prosinca u 3 sata i 15 minuta oficir JNA Milan Trbojević dignuo je u zrak voćinsku crkvu. Eksplozija i plamen prolomili su se u nebeske visine, a u krug promjera 500 metara padali su dijelovi kamenih zidina i pročelja s tisućama neeksplodiranih razornih projektila, smještenih u i oko crkve. Krovovi kuća i prozori u većem dijelu Voćina našli su se na dvorištima, a gospodarski objekti u središtu Voćina bili su sravnjeni sa zemljom i spaljeni. Od ogromnih zidina, koje su odolijevale vjekovima, ostao je samo jedan komadić koji je sličio na šaku s ispruženim kažiprstom i upozorava one koji su to učinili.

Kao da su se natjecali u svireposti zločinci su išli od kuće do kuće i ubijali svakog kog su stigli.

Nakon toga još su se sporadično tijekom jutra neprijateljski vojnici povlačili kroz Voćin. Jedan od pobunjenih Srba došao je do mještana te ih upitao gdje je vojska nesvjestan da se vojska povukla prema Zvečevu, a kasnije i dalje preko Bučja i Okučana prema Banja Luci. Čuvši za tu vijest pohitao je prema Zvečevu, a prije toga kazao je mještanima kako je u selu Bokane zatekao u jednom dvorištu dvije odrubljene glave i da se nad tim zlom zgrozio te da se s tim ne slaže makar su to učinili njegovi.

Bile su to glave Tome i Katice Martinović čiju je smrt, kao i ostalih žrtava, u knjizi Zločin za koji još nitko nije odgovarao opisao povjesničar Miroslav Gazda koji je i najtemeljitije obradio ovu tešku temu. On piše kako je bračni par Martinović odbio otići s četnicima u povlačenje nakon čega su ih ovi pograbili, zavezali za drvo u dvorištu i sjekirom im odrubili glave da bi potom glave šutali po dvorištu kao lopte, a trupla spalili. Gazda detaljno opisuje kako je izgledao zločinački pohod kroz Voćin i na koji su način vršene egzekucije. Kao da su se natjecali u svireposti zločinci su išli od kuće do kuće i ubijali svakog kog su stigli.

Voćin / Foto: Zoran Filipović

Strašan zločin počinili su dojučerašnji susjedi ubijenih okupljeni u pobunjeničku Teritorijalnu obranu, ali i pripadnici JNA kao i Belih orlova, četnički dragovoljci iz Srbije i BiH zvani i šešeljevci po svojem vođi Vojislavu Šešelju. Nakon sprovedene istrage još za vrijeme rata neki su zločinci osuđeni, naravno u odsutnosti. Nakon rata neki su uhapšeni, pa poput Branka Olivera pušteni unatoč svjedocima koji su svjedočili o njemu kao ubojici poput Danijela Medića kojem je ubijen otac. Jedino je Vlado Savić osuđen te je u zatvoru i preminuo.

Godine 2004. Županijski sud u Virovitici od 100 optuženih aboliralo je njih 36 odnosno preinačilo optužnice u optužbu za oružanu pobunu za koju vrijedi zakon o oprostu. Mnogi koji su ostali na popisu, poput prvooptuženog Borivoja Lukića, u međuvremenu su umrli tako da se trenutno na Županijskom sudu u Zagrebu vodi postupak protiv 27 osoba kojima se sudi naravno u odsustvu.

Prema podacima HRT-a iz 2019. godine stanovnici Voćina u prosjeku imaju tek 34 godine, a od 2400 stanovnika svaki četvrti je dijete.

Tome najviše pridonose Hrvati doseljeni iz kosovske Letnice 1992. godine koji tradicionalno imaju mnogo djece. Jedan od njih je i općinski načelnik Predrag Filić koji je u mjesto stigao kao dvanaestogodišnjak 31. srpnja 1992. godine, a tih se dana prisjeća idućim riječima:

Došli smo u porušeno naselje u kojem se tek organizirao ponovni život. Moje prvo sjećanje na Voćin je velika vatra nasred mjesta u kojoj su ljudi palili drvene ostatke prikupljene u raščišćavanju. U tome trenutku nije bilo ugodno doći u Voćin.

Razorena crkva Pohoda BDM je obnovljena, a svetište vodi prekrasan mladi župnik Ivan Ereiz. U mjestu se od nedavno nalazi i Geo info centar kojeg se svakako isplati posjetiti i iskusiti putovanje u prošlost kroz interaktivne sadržaje poput 6D kino projekcija.

Na Voćin se naslanja prekrasan Park prirode Papuk s golemim potencijalom za razvoj turizma. Puno je razloga da otkrijete taj prekrasan kraj u kojem je podnesena velika žrtva, a o njoj će vam ako ih zamolite i ranije se najavite na licu mjesta priču ispričati članovi Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Ogranak Voćin odnosno predsjednik ogranka Darko Božičković.