Postoji muzej Domovinskog rata na Srđu gdje se mogu vidjeti izvješća ITN-ovog novinara Paula Daviesa koji je bitku najbolje pokazao svijetu, ali sve je to u najmanje drugom planu milijunima turista kod kojih svakako vlada ogromno zanimanje i za tu stranu dubrovačke povijesti. Ne može se očekivati od svijeta da zna što se događalo u Dubrovniku ’91. kada to ne zna niti većina Hrvata. Kadrovi stare gradske jezgre u plamenu poznati su svima, ali pozadina tih kadrova baš i ne. Ova emisija nastoji osvijestiti kako i zašto je Dubrovnik umalo doživio najveću katastrofu u svojoj povijesti nakon katastrofalnog potresa 1667. godine. Ovo je emisija o 6. prosincu 1991.

U jednom od prethodnih izdanja emisije Domoljubne minute – događaj tjedna slušatelji su mogli čuti kako je 1. listopada 1991. započeo opći napad na Dubrovnik. Od tada pa do 6.12. JNA potpomognuta drugim neprijateljskim formacijama stezala je obruč oko Dubrovnika, korak po korak, da bi sredinom studenog došla na same prilaze gradu. Srđ je bio napušten od strane hrvatskih snaga, no nakon dva dana ponovno su zaposjednuti položaji u napoleonskoj utvrdi Imperijal koja je na tom brdu dominirala ponad grada. Upravo će se taj potez pokazati ključnim. Obrana se ustabilila no dogodilo se ono od čega se strahovalo mjesecima – neprijatelj je odlučio razoriti grad.

Foto: Zoran Filipović

Malo prije 6 sati ujutro počeo je iznenadni napad na tvrđavu “Imperial” na Srđu. Prve granate precizno su pogodile stražarska mjesta branitelja, a zatim je agresor nastavio s topničkom i vatrom iz protuzrakoplovnih topova pokrivajući tako brzi prilazak svojih pješaka koji su se tijekom noći već privukli u neposrednu blizinu tvrđave. Istovremeno su tenkovi prilazili iz smjera Bosanke i Strinčjere, koje su osvojili tijekom studenog, otvarajući vatru na tvrđavu, a s Bosanke je granatama tučen i hotel “Belvedere” koji se nalazio na prvoj crti obrane grada iz pravca Župe dubrovačke.

Zbog jakog granatiranja branitelji u prvim trenucima napada nisu ni mogli izaći izvan utvrde tako da je JNA pješaštvom došla na pozicije s kojih je mogla kontrolirati prostor oko tvrđave, odnosno pokrivali su sve njene prilaze i otvore. Malo poslije 7 sati prva faza JNA napada, u kojoj je napadač blokirao branitelje zaklonjene unutar debelih kamenih zidova, završena je, povoljno za agresora. Od 19 poginulih osoba tog dana, niti jedna nije poginula na Srđu, nevjerojatno, ali istinito jer miris smrti uvukao se u zidove stoljetne utvrde Imperijal. Prvi koji je za dlaku izbjegao smrt bio je Toni Grljević koji se idućim riječima za knjigu Zagonetka pobjede Olivera Peze prisjetio početka bitke:

Poslije topničkih, jutarnjih njihovih topničkih djelovanja, naš zapovjednik nas je poslao, normalno, na prvu crtu, tj. na bunker koji se nalazio na taraci gdje je repetitor, i tu smo nas dvojica izašli i čekali smo. Čekali smo neprijatelja koji je dolazio s onih padina odozdo i sa Strinčjere, s druge strane, zapadne. I eto, u tim počecima nekakvim, nije to nikakvo herojstvo nego jednostavno od straha smo zapucali već kad su oni bili daleko pa su zalegli i tu smo strepili dok nisu prišli bliže. Kad su prišli ispod samih zidova tvrđave, tih nekakvih možda 10-ak, 12 metara, e onda je to već bio okršaj, pa baš prsa o prsa, jer smo gledali jedni druge u oči i tako, tu smo malo puškama, malo bombama, snađi se kako možeš, nismo imali ni pretjerano municije, na kraju smo, eto, dan nam je završio na dvije šake municije! Što se tiče njihove vojske, četnika, oni su imali, primijetio sam, više uniformi. Znači, bilo je tu i modre i maskirne i SMB uniformi i na samim prilazima kad sam ih dobro uočio, njihove pokrete, skroz su se čudno ponašali. Jedan vojnik ne može ići, kad je na puškometu, s puškom spuštenom prema dole i ide kao po Stradunu. To je nemoguće, znači, nešto se tu čudno događalo. Je li alkohol, je li ludost, je li droga? Ja nemam pojma što je to… I oni su prolazili, ispod… dobro, oni su bili uigrani, zato što, dok je flak sa Strinčjere tukao po nama oni su prilazili, i tako da smo mi razmišljali u glavi, gdje su, gdje su se zavukli. Pa smo ih tu malo i s bombama sređivali i tako. U međuvremenu, kad smo ostali bez municije ja i moj kolega, išli smo unutra po municiju zato što je bilo prerizično da nam je netko dobaci gore. Mi smo puzali i preko tih jednih vrata pala je betonska greda i mi smo morali dopuzati do nje i preskočiti je. Ivica… kolega je to napravio, kolega je prešao… ja sam išao, podigao se da ću preskočiti i u tom trenutku sam dobio metak u rame.

U samom gradu označena je opća opasnost jer su granate padale i po Gružu i Lapadu pa je već bilo i stradalih civila. Uz pješaštvo, nešto sporije, stizali su prema utvrdi Imperijal i tenkovi koristeći postojeće puteve kojima su napredovali oprezno uz stalno otvaranje vatre.

Foto: Pavo Urban

Uz pješaštvo prema utvrdi Imperijal napreduju i tenkovi. Njih je na povlačenje natjerao jedan od najvećih heroja obrane Srđa – Cvijeto Antunović, mladi vojnik koji je tog dana prvi pohitao iz grada u pomoć prema 60-ak branitelja koji su se našli na udaru sa svih strana. Evo kako je opisao taj dan:

Krenuo sam iz Zapovjedništva u hotelu “Zagreb” negdje oko 6 i po, tada sam se prvi put tog dana popeo gore, trebalo mi je 12 minuta, sjećam se dobro. Nosio sam onaj puškomitraljez M-72, serijskog broja 31257, i to sam dobro zapamtio, dva okvira s municijom i 4 bombe. Uletio sam u lijevi dio tvrđave, a onda s još dva suborca izašao do rovova sa zapadne strane. U njima su već bili četnici, nisu nas prepoznali i čak su nam govorili da se sklonimo jer “tuku iz Grada”. Zapucali smo po njima i vratili se nazad u tu lijevu tvrđavu. Puškaranje je trajalo oko sat vremena. Tada negdje uzeo sam PAP-ovku i tromblonske mine i popeo se u porušenu kućicu ispod samog repetitora odakle se vidio jedan tenk iza kojeg je išlo pješaštvo. Prva dva puta sam ga prebacio, a trećom minom napokon pogodio. Odmah nakon toga počelo je njihovo povlačenje. U to vrijeme negdje počela su stizati naša pojačanja iz Grada, a ja sam ranjenog Žiku Gustina stavio na leđa i krenuo niz padinu. Na dnu su ga preuzeli i odveli u bolnicu, a ja sam pošao po streljivo i popodne se ponovo vratio na Srđ.

U početku bitke, dok su još imali streljiva, branitelji koji su se zatekli u tvrđavi “Imperial” pokušali su odbiti neprijateljske pješake koji su zauzeli prazne rovove na zapadnoj strani kao i taracu istočnog bastiona tvrđave. Također, djelujući sa zapadne i središnje tvrđave donekle su usporili prodor pješaka JNA sa sjeverne strane. Bliska borba, koju je obilježila upotreba ručnih bombi, prouzročila je veliku potrošnju streljiva pa su branitelji ponovo bili prisiljeni vratiti se nazad u tvrđavu pokušavajći pokriti glavne ulaze, jedan u zapadnu tvrđavu, a drugi na krovu središnje tvrđave. Te dramatične trenutke Oliveru Pezi za Zagonteku pobjede dočarao je Željko Mirović idućim riječima:

Kako smo ostali bez municije Drago je rekao da svak prikupi ono što ima i da sve stavimo na jednu gomilu, na jedan krevet. Onda smo s te gomile počeli dijeliti tako da je na kraju svak dobio između 20 i 30 metaka, a ostalo je svega još par bombi. Netko je odjednom iz srednjeg dijela tvrđave, koji su držali HOS-ovci i nekoliko naših ljudi, dotrčao i viknuo: “Četnici su nam se popeli na tvrđavu od strane istoka!” Presjeklo me… Je li to to? Je li to kraj, hoće li nas zarobiti pa nas masakrirati u bijesu i osveti, hoće li nam ubaciti nekoliko bombi… U par sekundi bezbroj pitanja se vrtilo u mojoj glavi! Što sad, što napraviť? Ako izađemo, a ne znamo gdje su, samo će nas izrešetat!? “Ja im se neću predat!” – viknuo je Božo Burić pa uzeo stolicu, stavio je nasred sobe, sjeo i uperio pušku u smjeru ulaza! Pao je strašan, očajnički dogovor svatko će ostaviti jedan metak za sebe! Nećemo se predati jer bi to bio masakr i iživljavanje! Svi smo uperili svoje oružje k vratima i čekali ono najgore… valjda kraj… Vani su se čuli rafali, eksplozije ručnih bombi, a mi čekamo u grobnoj tišini… Bože, zašto? Je li ovo pravedno? Mi se branimo, mi nismo nikoga napali! Pomozi nam, izvuci nas iz ovog pakla, a ja ti se zavjetujem, Bože, da ću, ako preživim… U tome očajničkom iščekivanju i u sivoj tišini ja sam razgovarao s Njim… našom posljednjom nadom!

Foto: Zoran Filipović

U očaju branitelji Imperijala vezom su prema zapovjedništvu obrane grada tražili da hrvatsko topništvo odnosno minobacači gađaju stranu iza tvrđave, a jedina dva topa ZIS samu tvrđavu odnosno istočnu teracu na koju se neprijatelj popeo. Navodili su vatru sami na sebe nadajući se čudu. U nastalom prepucavanju neprijateljski tenk koji je stigao iz smjera Bosanke otvorio je vatru po svojim pješacima koji su se nalazili kod ostataka kamenog križa misleći da je riječ o hrvatskim snagama. Proslavu rušenja vodoravne grede nekadašnjeg križa prekinula je panična vika na vezama JNA da se prekine djelovati po vlastitim postrojbama. Ovu komunikaciju pratili su u dubrovačkom centru za obavješćivanje, a dramatičnost situacije je pojačala najava korištenja bojnih otrova kojima je poručnik Pešić trebao onesposobiti branitelje zatvorene u klopku. Izranjavani i potrošenog streljiva, očajni branitelji tražili su pomoć iz Grada očekujući najgore. Pristiže im u pomoć manja skupina dubrovačkih specijalaca s Mišom Ljiljanićem. Među njima bio je i Zlatko Kovač:

Bili smo ispod jednog zida, par serpentina ispod tvrđave, i ja sam pitao Srećka Kljunka: “Srećko, ako poginem, hoćeš mi se pobrinut za djecu?”, jer su u mene djeca bila mala, godina i dvije. Pita mene Srećko: “Hoćeš ti za moje?”, i tako je neki dogovor između nas bio. I onda smo, počeo ja da se derem, da pjevam, ne znam pjevat, pa sam počeo se derat: “Svi će sokolovi…”, Srećko mi je govorio riječi… I onda je cijela tvrđava prihvatila pjesmu od nas, i HOS-ovci, i naša Garda i… cijela tvrđava je počela pjevat.

Foto: Pavo Urban

Moral je skočio, stigla je i pomoć, a projektili su sijali smrt na protivničkoj strani. Prijelomnih trenutaka bitke Goran Kolundžić sjeća se idućim riječima:

Na svu sreću, u tom momentu naši iz Grada shvaćaju situaciju i djeluju, tuku po nama, po tvrđavi… To je omogućilo da se oni rastegnu i povuku i kasnije su… u stvari prvi je izašao gore Cvijeto, ne znam koliko je to sati bilo, ali prvi i dosta rano, a nakon toga su izašli još, jedna grupa specijalaca s Mišom, njih 5 ja mislim da je bilo, i druga grupa, mislim da ih je bilo 6. Pružili su nam prvu pomoć, u smislu, dali su nam streljivo i nakon tog smo se nekako i osjećali ohrabreno i odbili neprijatelja, priveli sretno to kraju.

Tijekom 6. prosinca 1991. u napadu na Dubrovnik broj poginulih i ranjenih građana nemilosrdno je rastao, a posebno je teško bilo kod hotela “Libertas” gdje je JNA pobila vatrogasce i druge ljude koji su na parkiralištu hotela pomagali u gašenju požara. Poginuli su vatrogasci Niko Mihočević, Teo Paskojević i Andro Savinović te njihovi pomagači Bruno Glanz, Ante Jablan, Stjepan Salmanić i Frano Martinović. Posredovanjem hrvatskih ministara i europskih promatrača koji su uporno tražili vrhušku JNA, tek negdje oko 12 sati dogovoreno je primirje kako bi se obustavilo razaranje Grada i utvrdilo što se stvarno dogodilo tog jutra. Primirje je odgovaralo i agresoru kad je shvatio da je izgubio bitku za Srđ gdje je pretrpio teške gubitke, službeno 5 mrtvih i 16 ranjenih, koje je želio izvući iz zone okršaja.

Foto: Zoran Filipović

lako je vrh JNA uporno odbijala odgovornost za napad, svaljujući krivicu na “postrojbu koja se otela kontroli”, bilo je jasno da se pokret osvajača nije dogodio neplanirano, uzimajući u obzir da je koristio topničku i tenkovsku potporu, čak i bojne otrove, ali i da je vrhuška cijelo jutro bila “nedostupna”, što je ukazivalo da čeka izvješće o uspjehu napada. Također, Srđ je predstavljao ključnu točku za koju su se vodile teške borbe tijekom studenog i koji su u svim napadnim planovima stratezi JNA navodili kao cilj koji se mora osvojiti kao preduvjet za iznudu predaje Dubrovnika. Nakon što im je dopušteno da izvuku svoje stradale, dok su se Dubrovčani borili s požarima u povijesnoj jezgri i skupljali poginule i ranjene po gradskim četvrtima, JNA je opet mučki napala. Poslijepodne su minobacačima zasuli izolirani Sustjepan gdje su stradali Marko Bitunjac i Mario Zelenika iz 2. sinjske bojne 4. gardijske brigade te Miroslav Buntić i Šaban Islamovski, domaći branitelji. Požari unutar zidina gutali su stare palače, a jaka bura prijetila je totalnom katastrofom. Međutim hrabri građani uspjeli su većinu požara ugasiti do mraka unatoč nestašici vode i opasnosti od novih granata. I dok je crnogorska televizija tvrdila da na Dubrovnik nije ispaljena ni jedna granata te da u njemu međusobni sukob vode HOS i Zbor narodne garde u mrklom mraku, u gradu bez struje kamera HRT-a i novinar Vedran Benić su kraj plamteće kuće u staroj jezgri zatekli jednog od civila gasitelja koji im je kazao:

Došli smo pomoći jer sad je trenutak, ako se pokažemo sad tako će bit. A ovo što su nam učinili, ovo nema ni granice, ni ljudskosti, ni karaktera, niti ništa ovo nema. Ja mislim ni koljena nam ovo ne mogu zaboraviti što su nam učinili.

Barbari, pokušali su Dubrovnik izbrisati s lica zemlje kao što su uz gusle i najavili „Neka skoči i Europa – gađat ćemo mi iz topa“. Nisu uspjeli! Međutim plaćena je za to velika, visoka cijena. Znamo li je vrednovati? Jesu li koljena zaboravila? To je pitanje za svakog od nas ponaosob. Mi maleni, danas se sjećamo velikih. Nekima smo u ovoj emisiji nabrojao imena, jedno smo ipak sačuvali za kraj. Jedno ime koje čuvam blizu srca – Pavo Urban.

U rujnu 1991. godine, s tek napunjene 23 godine, prijavio se na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer filmsko i televizijsko snimanje. Primljen je na redovni studij no zbog napada na Dubrovnik odlučio se vratiti kući, tako da nije dočekao ni izdavanje indeksa. Bilo je to neposredno prije potpune blokade Dubrovnika. Kao dragovoljac sudjelovao je u obrani Župe dubrovačke sve do njezinog pada, a zatim počeo fotografirati za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju. Kada su počele kanonade 6. prosinca fotografirao je prostor pred katedralom, oko zaštićenog Orlanda. Objektiv njegovog fotoaparata zabilježio je i eksploziju granate koja mu je oduzela život.

Posljednja fotografija / Foto: Pavo Urban

Jedna od bilješki koju je Pavo upisao u svoj dnevnik tijekom bitke za Dubrovnik:

Pariški odrezak, a poslije toga palačinke. Mogu samo nagađati kako se ovdje jede kad nije rat. Kuhar Mato koliko mu strahovito smrde noge, toliko strahovito, u pozitivnom smislu, dobro kuha. O meni se svi brinu, svi se trude da mi udovolje. Ono pozitivno u ovom ratu je da su ljudi prestali biti otuđeni, nesreća ih je zbližila no pitanje je koliko će to trajati. Bojim se da će vrlo brzo, čim se sve malo smiri, progovoriti zlobe i niskosti, licemjerje i pohlepa i da će se sve počet vrtjeti po starom, možda čak i intenzivnije jer će se lakše izmišljat argumenti. Svaki rat ima one koji gube i one koji dobijaju, kako na frontu, tako i u pozadini. Već se pojavljuju samozvani generali i oslobodioci, ljudi koji će, ako već nisu, sami sebi dati ovlasti od kojih ćemo ispaštati možda još i gore nego od srpske ruke. Bit će lova na vještice, bit će inkvizitora i heretika, a najgore će to osjetiti onaj dio naroda kojemu je na umu samo mir i bolje sutra.