Sakupljač i sijač Božjih nota – skladatelj, producent, novinar i urednik na Hrvatskom katoličkom radiju Slavko Nedić rođen je 31. srpnja 1959. godine u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u obitelji Nedić u Tolisi, naselju smještenom na desnoj obali Save u blizini Orašja u Bosanskoj Posavini, koje je povezano s magistralnom cestom Županja–Tuzla.

Tih 50-tih godina 20. stoljeća cijeli posavski kraj je teško živio jer je osim komunističke represije Sava izlijevanjem uništavala ono malo što je rodilo. Bile su to teške i gladne godine.

Slavko Nedić / Foto: Katarina Mihanović

„Moji roditelji su u te tri teške godine izgubili četvero djece. To je bilo jako teško razdoblje, teško mi je svaki put kad se sjetim što mi je mama pričala, a kasnije, iza njezine smrti, i braća. Danas nam je to neshvatljivo. Da smo svi ostali živi bilo bi nas 10-ero djece. Nažalost, ostali smo živi samo nas petorica braće.“

Slavku je vrlo rano, u 2. razredu osnovne škole, preminuo i otac, pa su on i braća ostali sami s majkom. Ona je na njegovo djetinjstvo imala najveći utjecaj.

„Kad sam imao 10 godina, najstariji brat otišao je raditi u Njemačku i onda se situacija ekonomski počela malo popravljati te više nismo ovisili o radu na zemlji i riziku od poplava triju rijeka koje smo imali pored sebe i koje kad se izliju, odnesu sve plodove.“

Kao dječak bio je vrlo miran pa bi ga majka znala ostaviti ispod dunje na deki kad bi odlazila raditi na njivu te se on s tog mjesta ne bi micao već bi udarajući vretenom po tacni za kavu – svirao.

„Ljubav prema glazbi, to je očito u genima jer je i mama krasno pjevala, a i moja tri starija brata su glazbeno nadareni. Kod nas, u Posavini je prevladavala izvorna posavska glazba, dakle šargija i violina. No, ja sam vrlo brzo otišao kod najpoznatijeg tamburaša onoga kraja koji je vodio i odgojio generacije svirača – Tunje Kobaša Babića i počeo vježbati tambure. Prvi instrument koji sam kod njega naučio svirati bio je bas-prim, a svirali smo posavska kola, mislim da su se zvala Trojanac ili Ciganija. Fora ih je bilo naučiti.“

Mnogo mi je pomogla suradnja s prof. Ivančićem

Osim u tradicionalnoj glazbi svoga kraja, Slavko je pod utjecajem Divljih jagoda, Bijelog dugmeta i Deep Purplea zavolio i rock-glazbu. U sedmom razredu osnovne škole upoznaje fra Andriju Živkovića koji mu pokazuje album s redovničkim zajednicama i dominikance u bijelim habitima pa se Slavko po završetku osnovne škole odlučuje upisati u njihovo sjemenište te odlazi u Bol na Braču.

„Ja dolazim iz franjevačke župe i bijeli, dominikanski habit mi je baš bio fora. Dominikanci su također Red propovjednika, a da bi propovijedao, morao si naučiti i steći određena znanja, odnosno učiti kako prezentirati riječ Božju.

Ipak, u jednom trenutku je krenula glazba i postala je najdominantnija stvar u mom životu. Često ističem nekolicinu ljudi koji su mi bili ne samo Šimun Cirenac na tom mom glazbenom putu, nego i ljudi koji su mi pružili prilike, bili uz mene i pomogli mi da rastem dalje.

U tom prvom razdoblju to je bio Tunjo Kobaš Babić, a kad sam došao u Bol na Brač, ondje je bio svećenik dominikanac o. Mijo Horvat koji je inače tih 60-tih godina zajedno sa Žeteocima krčio put duhovne šansone u Hrvatskoj.“

Na Braču dobiva priliku postati dio benda „Akvinac“, nazvanom po Tomi Akvinskom gdje upotpunjuje upražnjeno mjesto bubnjara.

„Dakle, mi smo ozbiljno radili, pripremali se i svirali, najmanje dvaput tjedno. I nedjeljom smo svirali na misi u samostanskoj crkvi, i to isključivo duhovni repertoar.“

Slavko Nedić / Foto: Eva Leš

Po završetku gimnazije odlazi služiti vojni rok na Vis, a potom u Zadar. Cijelo to vrijeme je svirao. Nakon vojske slijedi novicijat u Dubrovniku, a nakon toga studiranje teologije u Zagrebu.

Tada kreće i Slavkov stvaralački opus koji traje do danas. Skladba „Gospodine, hvala“ za koju je napisao tekst i glazbu prva je pjesma koja je, kako sam kaže, imala „glavu i rep“.

To je njegov „prvi Uskrs-fest“. Izvela ju je na „Uskrs-festu“ 1981. godine „Grupa F“ sastavljena od „mladih iz Frankopanske“ jer je tada Slavko predvodio pjevanje na svetim misama i duhovnim obnovama mons. Tomislava Ivančića.

„Meni se svidjelo što je njegova teologija i poimanje Boga, općenito života i u rasta u vjeri bilo vrlo realno. Dakle, život je jednostavan i praktičan i mi možemo filozofirati do besvijesti, no što više filozofiramo, samo ćemo se više ukapati prema dolje. Ako dijete počne sumnjati u ljubav roditelja tate ili mame prema njemu, ono nikad tu ljubav neće moći doživjeti. Tako da mi je stvarno u životu suradnja s prof. Ivančićem mnogo pomogla.“

Ruke ne slušaju ono što mozak zna

Slavko je prvu gitaru nabavio na Braču od Zavaina, gitariste iz grupe OpArt. Iako ne zna koje je marke bila, pamti je po ljepoti i prvom Watkinsovom pojačalu od 15 W koje je u novo vrijeme poprilično snažno grmilo.

Svaki slobodni trenutak Slavko je provodio svirajući. Kad ne bi svirao gitaru, bubnjao bi, pa kad bi se umorio, sjeo bi i svirao harmonij. Svakog dana provodio je od 2 do 3 sata vježbajući različite instrumente.

„Nemam ni dana provedenog u glazbenoj školi, a sve što sam postigao, postigao sam – učeći sam. Kad je još na Braču o. Horvat vidio da mi jako dobro ide bubnjanje. došao mi je i rekao: ‚Čuj, Slavko, daj ti nauči svirati bubanj ozbiljno, po notama.‘ Dao mi je vježbenicu za bubnjeve jednog najpoznatijih svjetskih jazz-bubnjara Buddyja Richa.

Tako da sam ja već od prvog razreda gimnazije vježbao po notama što mi je kasnije mnogo pomoglo. Primjerice, turneju s bendom „Dominik“ iz Splita odradio sam tako da su me u srijedu navečer pozvali na turneju, u četvrtak smo putovali, a u petak već imali prvi koncert. U srijedu navečer sam uzeo njihove kazete, raspisao si bubnjarske dionice u note i mi smo prvi koncert odradili savršeno iako do tad s njima nikad prije nisam svirao.“

Osim što je sam naučio note te vježbajući naučio svirati brojne instrumente, Slavko se trudio ući u „duh svakog instrumenta“.

„Odlučio sam da nema smisla da učim tuđe dionice, tuđe solaže, nego sam naprosto krenuo na izučavanje duha tog instrumenta pa sam nabavio mnogo knjiga raznih gitarista i išao u izučavanje, odnosno u dubinu duha dotičnog glazbenika i njegova načina razmišljanja.“

Danas se, relativno dobro snalazi na: gitari, bas-gitari, klavijaturama, te ranim udaraljkama (kahon, perkusije) a tu su i neki tradicijski instrumenti.

„Sviram mandolinu i šargiju. Imam izvornu šargiju s originalnim štimom, ali sam si dao izraditi i posebnu kromatsku šargiju, dakle samo za mene rađenu, na kojoj mogu dobiti sve tonove. Upravo tu kromatsku šargiju možete čuti u pjesmi ‚Još nad Bosnom sunce zalazi‘.“

Za puhače i gudače instrumente nije imao vremena, barem ne do sada, kaže Slavko i napominje da je još mlad te da mnogo toga još stigne naučiti.

„Bubnjevi su mi bili prva ljubav i žao mi je što danas nemam vremena vježbati. Probao sam prije par godina, međutim ne ide. Mozak radi, u stanju sam aranžirati, u notama napisati bubnjaru sve što treba odsvirati, ali nisam u mogućnosti bubnjati. Naime, ruke ne slušaju ono što mozak zna.“

Jedno jutro sam u pola sata napisao šest pjesama

U ranim 80-ima Slavko osniva grupu „Karizma“ te na Peščenici kod dominikanaca, na poziv o. Mate Bošnjaka zvanog Medo, počinje voditi zbor mladih.

Godine 1986. diplomira s temom pastorala glazbe u župnoj zajednici, laicizira se, osniva obitelj i postaje otac triju kćeri. K tomu je sa suprugom udomio unuku pokojnog brata te danas kaže da je „okružen i blagoslovljen životom s pet žena“.

U bazi Službe zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) Slavko Nedić ima više od 300 glazbenih djela, no za sebe kaže da nije skladatelj.

„Ustvari nisam skladatelj, skladatelj je onaj koji je učinio sklad, a ja sam samo sakupljač Božjih nota. Kada će meni Bog poslati note – nemam pojma. Nekad se dogodi da se pjesma ne stvori mjesecima, a nekada naprosto krene. Tako sam jednog nedjeljnog jutra u pola sata ‚dobio‘ čak šest pjesama. Uzeo sam gitaru i krenulo je.

Slavko Nedić / Foto: HKR

Dakle, meni ideja dođe, snimim ju na mobitelu i onda kad nađem vremena malo te ideje poslušam jer su obično snimljene uz pjevušenje na ‚na na na‘, dakle bez teksta ili samo s refrenom.“

Inspiracija ne bira vrijeme. Slavku se tako događalo da su mu melodije dolazile nasred ceste ili na plaži u Rovinju tijekom odmora gdje je u 20 dana nastalo 26 songova za mjuzikl „Sveti Križ“.

„Pjesme mogu nastati na više načina. Najčešće se događa da nakon što pročitam tekst, uzmem gitaru i onda nastane melodija. Tako je nastao album „Čovjek i Bog iz Nazareta“ koji je dobio Porina za najbolji album duhovne glazbe.“

Na taj je album posebno ponosan jer je rezultirao nesvakidašnjom suradnjom s pjesnikom Markom Pandurevićem.

„Objavio je jednu knjigu u kojoj je bilo stvarno prekrasnih stihova. Ispisao sam samo tekstove koji su mi se svidjeli i danima sam, dok je još HKR bio na Šalati, pješačeći na posao i s posla, čitao te tekstove u sebi jer sam htio da budu dio mene. I da onda oni sami u meni pronađu glazbu.

Tako se je rodila jedna glazbena forma kojom se u Hrvatskoj nitko ne bavi, i u svijetu je rijetkost, a to je uglazbljena poezija u kojoj se glazba radi na stihove.

Nešto drugačije je bilo i s nastajanjem pjesme ‚Ja vjerujem‘ koja me je inspirirala u trenutku tako da je odjednom iz mene izišla cijela melodijska linija pjesme koja je dala nadu mnogima. To je jedna od 10 mojih najboljih pjesama koje potpisujem.“

Ljubav prema glazbi prenio na kćeri Ružicu i Maju

U posljednje vrijeme pjesme najčešće stvara s vrlo talentiranom, ali samozatajnom pjesnikinjom Ivom Čuvalo kojoj šalje melodijske linije na koje ona, često kuhajući, sklapa svoje tekstove s melodijskim dionicama.

Tako je „u tren oka“ nakon potresa na Banovini nastala pjesma „Banovina u srcu“.

„Nemam najdražu pjesme, ali mogu spomenuti pjesme uz koje sam sentimentalno vezan. Primjerice, pjesma ‚Žena pod križem‘ nastala je za vrijeme jedne ‚mrtve straže‘ u Komiži na otoku Visu.

I tako u tom jednom promišljanju kako mi nedostaje majka koja je žrtvovala cijeli svoj život za nas djecu, došao mi je tekst o Majci Božjoj i o svim drugim zemaljskim majkama. Pjesma se diljem Hrvatske često izvodi, posebice u korizmeno vrijeme.“

Na inzistiranje autora ovoga teksta, Slavko se ipak odlučuje nabrojiti pet najdražih autorskih skladbi:

„Na prvom mjestu je pjesma ‚Ja vjerujem‘ u kojoj glumac Goran Grgić recitira stihove Marka Pandurevića s odličnom orkestracijom Krunoslava Dražića. Druga pjesma koja je meni posebice draga jest ‚Imao jesi čudesnu moć‘, potom tu je ‚Moj dom su srca dobrih ljudi‘ Ive Čuvalo koja će ovih dana doživjeti i novu verziju. U istu kategoriju ubrajam i pjesmu ‚Sveti križ‘ za koji je tekst isto tako napisala Iva. Pjesma je posvećena dragim milosrdnim sestrama Svetoga Križa, a izvode ju moje kćeri Ružica i Maja. Ipak, moram spomenuti još dvije od grupe ‚Karizma‘: ‚Pobjednici smrti‘ i ‚Nemoj me ubit’ majko‘.

Slavko je posebno ponosan što je ljubav prema duhovnoj glazbi prenio na svoje kćeri Ružicu i Maju koje su osnovale grupu „RiM“, a kojoj je on bio snažna podrška. Danas je i gitarist u grupi, na što je osobito ponosan.

„Tata je tu ustvari bio cijelo vrijeme siva eminencija i bio je voditelj sastava te sam vježbao s njima, radio, pokazivao i bio im mentor. Kad je sastav sazrio odlučili su snimiti pjesmu koju su često pjevali na misama, ‚Žena pod križem‘.“

Ljudski životi kao plodovi duhovne glazbe

Slavko zaključuje da je glazba dar koji mu je dao Bog i neizmjerno mu je zahvalan za to. Da nije došao na Hrvatski katolički radio možda bi, da prehrani obitelj, danas bio u nekim drugim glazbenim vodama. Ipak, napisao je jednu pjesmu koja je puna duha, ali nije duhovna – „Još nad Bosnom sunce zalazi“ koju je posvetio rodnom kraju.

„Htio bih objasniti da to nije eshatološka pjesma, da sunce zalazi i nastaje smak svijeta. Naime, to je pjesma koja je ustvari posvećena svima nama koji smo rođeni u Posavini, ali ne živimo ondje, posebice Slavoncima. Ljudi u Slavoniji koji su rođeni ili imaju korijene u Bosanskoj Posavini, ako žele vidjeti prekrasan zalazak sunca, oni se moraju okrenuti prema Bosni, dakle ondje je njihov zalazak sunca i onda sjediš, gledaš, i diviš se.“

Pjesma je dio projekta „Terra cantata“ koji će biti nastavljen objavljivanjem pjesme „Mojim venama teče Sava“.

Kad vidi plodove svoga rada, Slavko Nedić često ostaje bez teksta. Sa suzom u oku prisjeća se susreta s jednom ženom na koncertu koja mu je prišla i otkrila da su njezinoj mami sugerirali abortus. No, dirnuta pjesmom „Nemoj me ubiti majko“ majka ju je odlučila roditi te je i ona sama danas majka troje djece.