Don Tomislav je mladi svećenik salezijanac, ima 31 godinu, a zaređen je za prezbitera prije tri godine. Salezijansku formaciju proveo je u Italiji i hrvatskim salezijanskim oratorijima u aktivnom radu s mladima.

Bio je tri godine voditelj oratorija Dominik Savio pri crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu gdje je svakodnevno provodio vrijeme kao odgojitelj djece i mladih svih uzrasta. Trenutno je na studiju Teologije braka i obitelji u Rimu. O smislu došašća i kako ga približiti mladima, govorio je u intervjuu za Katolički tjednik.

Poštovani don Tomislave, došašćem započinje nova liturgijska godina i uža priprava za najradosniju kršćansku svetkovinu – Božić. Koje bi bile ključne odrednice ovoga razdoblja?

Isus je došao, doći će na kraju vremena i dolazi svaki dan u naše živote. Bog nas nije ostavio same, neće nas ostaviti same i uz nas je svaki dan. To je ono što slavimo došašćem i zbog čega je radost iščekivanja ključna odrednica ovoga razdoblja. On vodi povijest. I to je bitno pogotovo za ovo današnje vrijeme u kome su ljudi često obeshrabreni i bez nade, a i od kršćana se čuje prizivanje Isusova drugog dolaska. Jer, prisutni su ratovi, ljudi su postali bezbožni, tehnologija se koristi za uništavanje Božjeg plana o čovjeku, itd. Ali realno, ratova, bezbožnih ljudi i krivog iskorištavanja ljudskog potencijala je uvijek bilo i bit će.

Stoga nam došašće treba pomoći pustiti Boga da bude Bog, a mi živimo sadašnji trenutak i pripremamo se za Isusov drugi dolazak.

A Isus je jasno rekao: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac“(Mt 24,37). Znači da ne možemo znati kad će Isus ponovno doći, ali možemo živjeti tako da budemo spremni za njegov dolazak. Stoga nam došašće treba pomoći pustiti Boga da bude Bog, a mi živimo sadašnji trenutak i pripremamo se za Isusov drugi dolazak. I takvu pripremu punu nade trebamo nuditi i našoj djeci i mladima.

Možemo li došašće shvatiti kao novi početak i priliku koju Gospodin nesebično daje?

Liturgija je osmišljena na način da svake godine slavimo iste stvari. Tako su i došašće i Božić svake godine istodobno isti i novi. Isti u smislu stalne Božje ljubavi, a novi u smislu da mi živimo drugačiju životnu situaciju i da je Bog spreman „roditi se“ u kakvoj god situaciji se nalazili. Daje nam uvijek iznova priliku da ga prihvatimo u naš život i dopustimo mu da raste u našem životu. Kako lijepo! Bog nas svake godine podsjeća kako ne odustaje od nas!

Svjedoci smo, iz godine u godinu, kako se Božić „slavi“ prije Božića, ali rekli bismo bez Božića (tek rođena Isusa na slami). Koji je razlog tomu?

Oslanjajući se na ono što svijet pruža u sklopu došašća, riskiramo da nam te manje bitne, površne i nerijetko krive stvari oduzmu fokus s onoga što je bitno. Prošle godine sam snimio video u kome sam pokušao pronaći Isusa na Adventu u Zagrebu. Riječ „Božić“ nam jasno otkriva čije došašće čekamo i čiji rođendan trebamo slaviti: Božić = mali Bog = odnosno Isus. Engleska riječ Christmas isto u sebi nosi riječ Krist. Ali tog Isusa na Adventu nije bilo. Zasjenila su ga dva druga lika.

Kućice prođu, Advent u Zagrebu prođe, kupovina prođe… Sve je to lijepo, ali kad to prođe, što ostane?

Nemam ništa protiv Djeda Mraza jer lik ni ne postoji i svjetovna je kopija Sv. Nikole (Saint Nicolaus = Santa Claus). Nemam ni ništa protiv Orašara. Kvalitetan balet. Ali svjesni smo kako se njima namjerno miče Boga. I sve češće pod borom vidimo njih dvojicu umjesto jaslica. Neka onda uzmu drugi datum i nazovu blagdan: „Djedić Mrazić ili Orašarčić“, a ne Božić. I još nešto: kućice prođu, Advent u Zagrebu prođe, kupovina prođe, svjećice, topla atmosfera… Sve je to lijepo, ali kad to prođe, što ostane? Jer Božić je više od lijepe atmosfere (uostalom, Isus se nije rodio u nekoj lijepoj atmosferi). Smisao Božića je taj da je Bog spreman utjeloviti se u našim životima, makar nalikovali na smrdljivu štalicu, i promijeniti, ne atmosferu, nego cijeli naš život.

Bili ste voditelj oratorija na Vašoj prethodnoj službi te ste posebno bliski djeci i mladima. Koliko su, iz Vašeg iskustva, danas mladi uistinu radosni?

Prije svega je potrebno uzeti u obzir razliku između veselja i radosti te krive i prave radosti. Veselje je stanje koje dođe i prođe, dok je radost unutarnje zadovoljstvo. Unutarnje zadovoljstvo ti nitko ne može oduzeti, nikakva životna situacija, koliko god bila teška. Za kršćanina je prava radost nešto što nosi u duši bez obzira koje stvari prolazio. Don Bosco je govorio kako su njegovi dječaci u oratoriju radosni prije svega zbog toga što su mirne savjesti.

Grijeh funkcionira po principu: obećavam ti radost, ali na kraju te ostavim praznog.

Mladima se danas često nudi neka kriva radost, pa i oni često traže radost na krivim mjestima. Misle da će ih ispuniti neke prolazne stvari. Povjeruju „grijehu“. Grijeh funkcionira po principu: obećavam ti radost, ali na kraju te ostavim praznog. Prava radost dolazi isključivo kao posljedica ljubavi. Kad znaš da te Bog nije trebao, a stvorio te iz ljubavi. Kad znaš da nije trebao postati čovjekom, ali je postao (Božić). Kad znaš da nije trebao dati svoga Sina za tebe (Isusova smrt i uskrsnuće). Kad znaš da si toliko ljubljen, onda ti to donosi radost života i onda i ti ljubiš Boga i druge. Pomoći mladima da ovih nekoliko rečenica postane stvarnost u njihovu životu – kako bitno!

Također, aktivni ste na TikToku i ostalim društvenim mrežama koje koristite kao prostor evangelizacije. Što Vas je nagnalo na tu ideju i kako došašće i ono čemu ono vodi približiti mladima putem društvenih mreža?

Da mi je netko prije samo dvije godine rekao da ću kreirati sadržaj za TikTok, ne bih mu vjerovao. Prema toj društvenoj mreži imao sam posebnu averziju zbog banalnih, zaglupljujućih i ponekad vulgarnih sadržaja koje je nudila. Mlade i djecu sam čak odgovarao od nje. K tome sam introvert po prirodi, ne volim snimanja i općenito izlaganja, nego me privlači rad „jedan na jedan“ ili s manjim skupinama ljudi.

Dobivao sam dobre povratne informacije od djece kojima se sviđala kratkoća i slikovitost propovijedi.

Poticaj je, stoga, morao doći izvana. Godinama u crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu radim s mladima i pripremam odvojene propovijedi za sedmaše i osmaše te njihove roditelje. Dobivao sam dobre povratne informacije od djece kojima se sviđala kratkoća i slikovitost propovijedi.

Više puta tražili su od mene da se snimim kako bi mogli pokazati svojim prijateljima koji nisu u Crkvi te imaju predrasude o njoj i svećenicima. Istovremeno je provincijal moje salezijanske provincije tražio da propovijedi za krizmanike stavim na aplikaciju Nova Eva. Ta dva poticaja spojila su se u ovo što sada radim nakon razgovora s dvjema animatoricama u našem oratoriju. Djevojke, inače maturantice, posvijestile su mi da se „svi“ mladi danas nalaze na TikToku, nešto manje na Instagramu, dok Facebook i Novu Evu uglavnom ne koriste.

Dodale su i da se uravnotežila količina banalnog i kvalitetnog sadržaja na platformi te ponudile pomoć u snimanju. Odlučio sam započeti uoči prošlog Uskrsa jer mi je bilo posebno na srcu te svete dane približiti krizmanicima te ih potaknuti da dođu u crkvu. Vazmeno trodnevlje i Uskrs bili su tema mojih prvih videa i nisam očekivao da će imati takav uspjeh.

U molitvi mi je stalno dolazila rečenica iz Svetog pisma da Pastir Dobri neće napustiti svoje stado.

Pretpostavljao sam da će sadržaj doći do mladih na Jarunu, možda i okolnih kvartova, ali je u kratkom roku buknuo u cijeloj Hrvatskoj. Prva pomisao bila mi je: „Bože, nisam htio ovo“ te sam idućih mjesec dana više puta poželio ugasiti profil. Međutim, u molitvi mi je stalno dolazila rečenica iz Svetog pisma da Pastir Dobri neće napustiti svoje stado.

Društvene mreže su postale moderna ulica na kojoj mi svećenici moramo biti. Došašće može biti izvrsna prilika za to. Podsjetiti mlade na njegovo značenje, objasniti razlog zbog koga idemo na zornice, objasniti što simbolizira adventski vijenac, snimiti svaki dan neku kratku misao na evanđelje dana – samo su neke od mogućih inicijativa.

Što mislite kako bi Sv. Ivan Bosco približio mladima poruku došašća?

U Don Boscovo vrijeme medicina nije bila tako razvijena i nerijetko su dječaci iz oratorija umirali u ranoj dobi. Zbog toga je don Bosco svaki mjesec radio tzv. Vježbu sretne smrti. Time bi ih poticao na to da budu uvijek spremni za trenutak kada će stati pred Boga. To danas može zvučati malo pretjerano, ali i nije. Živimo u vremenu kada je prisutan kult tijela. Mladi idu u teretane, bave se brigom za svoje tijelo, plaćaju programe za transformaciju svoga tijela i slično. Sve je to bitno, ali rizik je da ne radimo na svojoj duši. Došašće je prilika za rad na našoj duši. Kao što znamo čuti: „Bliži se ljeto. Vrijeme je za transformaciju tvoga tijela“, mislim da bismo od Don Bosca danas čuli: „Bliži se Isusov drugi dolazak. Vrijeme je za transformaciju tvoje duše!“

Don Boscov apostolski naum, odnosno poslanje Družbe je donositi Božju ljubav mladima, poglavito najsiromašnijima. U kojem smislu su danas mladi najsiromašniji i može li došašće odgovoriti na to njihovo siromaštvo?

Kada je on živio, najsiromašniji mladi bili su oni koji su bili materijalno siromašni, napušteni, doslovno bez roditelja, bez prilike za školovanje i slično. Ima toga i danas. Ali danas među mladima vlada jedno drugačije siromaštvo. Mladi su siromašni jer im fali ljubavi. Ne osjećaju se voljenima od Boga, roditelja, starijih osoba… Sv. Franjo Asiški jednom je rekao kako je razlika između njega i jednog zatvorenika jedino u tomu što se on u svojoj mladosti osjetio voljenim. Nadalje, mladi su danas siromašni jer im nedostaje pravih vrijednosti i uzora u kojima mogu vidjeti te prave vrijednosti.

Naša vjera je tako bogata, a mlade ostavljamo tako siromašnima.

Društvo konstantno „spušta letvicu“, a mladi riskiraju „hodati maleni pod zvijezdama“ (cfr. A.B. Šimić: Opomena). I na kraju, jedna stvar koje sam sve više svjestan i za koju smo krivi mi svećenici, vjeroučitelji i roditelji: mladi su siromašni jer često nemaju pojma o vjeri. Naša vjera je tako bogata, a mlade ostavljamo tako siromašnima. Ne učimo ih kako treba ni osnovnim stvarima vjere, a kamoli da im tumačimo neke stvari preko kojih mogu još više osjetiti dubinu i ljepotu naše vjere.

Kako probuditi radost došašća u onima koji iz inih razloga vide samo tamu i žeđaju za Isusom?

Bog nije napisao članak ili dao recept, već je postao čovjekom. Biti blizu mladom čovjeku i pomoći mu da osjeti Božju ljubav. Da osjeti ono o čemu smo pričali na početku: da je Bog došao, da će doći i da dolazi svaki dan. Onda je sve ostalo manji problem i onda svaki dan može biti Božić! Uskoro ćemo slaviti Jubilarnu Godinu čija će glavna tema biti nada. Kršćanska nada se jako razlikuje od optimizma. Optimizam kaže: „Bit će bolje sutra!“, a kršćanska nada kaže: „Ne znam kako će biti sutra, ali znam da ne može biti loše ako je Bog uz mene!“