Obično se kod postavljanja križa, kao možda jedinoga kršćanskog simbola koji još nije izgubio svoje značenje, nastoji da on bude što vidljiviji, upečatljiviji i dojmljiviji. U tu ga se svrhu stavlja uglavnom pored puta ili na neku uzvisinu kako bi svima bio vidljiv, te kršćanima skrenuo pozornost na ljubav kao temeljno značenje koje naznačuje, piše vlč. Hrvoje Kalem za Svjetlo riječi.

Istinski simboli, kao što je križ,
nikada neće iščeznuti.

Takav temeljni kršćanski simbol mora uvijek biti vidljiv i trajno podsjećati na svoje značenje. Zato ga se osvjetljava kako bi i u tamnoj noći upućivao na značenje onkraj samoga znaka. Istinski simboli, kao što je križ, nikada neće iščeznuti. Nad njim je, kao i nad svim drugim simbolima, potrebno bdjeti kako bi ostali istinski simboli, kako im se ne bi promijenilo značenje ili ih se, slučajno ili namjerno, možda zlorabilo. Sigurno je da čovjek ne može živjeti bez simbola, uvijek će ih tražiti i nalaziti. Simboli postoje otkad postoji i čovjek. Zbog toga E. Cassirer tvrdi da je čovjek najprije animal symbolicum, a tek onda animal rationale.

Kao istinski kršćanski simbol, križ nas upućuje na jednu drugu dimenziju križa. Mislimo ovdje na naše svakodnevne križeve, na one veće ili manje koje danomice nosimo. Nerijetko čujemo da nema života bez križa, bez muke i patnje, a to onda znači: nema života bez ljubavi. Onaj tko ljubi, taj na neki otajstveni način uvijek trpi, uvijek je pod križem. Mnogo je poučnih duhovnih priča o križu, kao npr. zašto nam Bog daje upravo taj i takav križ kojega bismo se mi ponekad najradije odrekli. No, u jednome trenutku svoga života, kad trebamo prijeći na drugu stranu, shvatimo zašto je taj križ morao biti tako velik, dugačak i težak.

Nema života bez križa, bez muke i patnje,
a to onda znači: nema života bez ljubavi.

Ako motrimo svoj život očima vjere, čitav je naš život obilježen križem. Nije novost da ima životâ sa svakakvim križevima. No pojedini neprestano ističu svoje križeve – kao da ih drugi nemaju – naglašavajući koliko su oni veliki, teški, pravedni, nepravedni, nametnuti, uzaludni itd. Nekima njihov križ služi kako bi se prikazali lokalnim mesijama. Postoje i oni kojima je u životu sve križ. Njima je križ čitav život, oni se osjećaju umorni i samim disanjem, pa im je i to križ. Neki od njih, uglavnom rezignirani, svoju slobodu pretvaraju u nesnosni križ, pripisujući tako Bogu sve ono loše što ih je snašlo u životu, ali oni, eto, prihvaćaju taj križ jer ne mogu ili tobože ne žele bježati od njega.

No, važno je da drugi znaju da oni imaju svoj križ. Mnogo je onih koji se hvale svojim križevima. Čak i sam Pavao govori da će se hvaliti svojim slabostima, da će govoriti o njima, ali kako bi se u njemu nastanila snaga Kristova (1 Kor 12,9-10). On želi biti slab kako bi bio jak te se kao navjestitelj radosne vijesti želi hvaliti svojim slabostima, poteškoćama i križevima, ali u evangelizacijske svrhe.

No pojedini neprestano ističu svoje križeve – kao da ih drugi nemaju – naglašavajući koliko su oni veliki i teški.

Ima onih koji se hvale svojim križevima, ne kako bi evangelizirali sebe i druge, nego kako bi im se ljudi divili ili ih sažalijevali jer uživaju pri sažalijevanju i viktimizaciji, čime zadobivaju prijeko potrebnu pažnju. Ima onih koji po svojim, najčešće prividnim, križevima žele zadobiti neku pohvalu i priznanje; računaju na neki počasni naslov te vide u križu sredstvo za ovozemaljski probitak. Takvi zlorabe križ i njegovo značenje.

Oni se ne bore sa svojim križem, nego s tim kako osvijetliti svoj križ, kako učiniti da bude što sjajniji i vidljiviji, kako ga postaviti na što veću uzvišicu te kako i od maloga križa napraviti što veći križ. To su oni koji će „uletjeti” svugdje gdje nitko neće. Oni su spremni podnositi križ, ali samo ako sjaji i ako je vidljiv. Vjerojatno misle kako sjaj i vidljivost daju smisao njihovu križu te da se tako otkriva njegovo pravo značenje.

Ima onih koji po svojim, najčešće prividnim križevima,
žele zadobiti neku pohvalu i priznanje.

Naspram njih stoje, i više mi se sviđaju, ljudi s neosvijetljenim križevima. To su ljudi koji su razumjeli istinsko značenje križa. Oni ne moraju osvjetljavati svoje križeve, ne skrivaju ih, ali se po njima vidi da su ih njihovi križevi oblikovali i izgradili. To su ljudi kod kojih ne znate da uopće nose neki križ, a kamoli da znate njegove razmjere. Oni nose svoj križ, poput onih koji kad poste namažu bradu uljem i onih koji kad mole uđu u svoju sobu. To su skrovite duše sa skrovitim križevima, zagledane u Gospodinov križ. Oni se ne prenemažu, ne troše vrijeme na osvjetljavanje svoga križa. Znaju da je križ prva zraka vječnoga života.

To su ljudi kod kojih ne znate da uopće nose neki križ,
a kamoli da znate njegove razmjere.

Njihov križ već postaje plodan, a ti im plodovi pomažu da postanu bolji. Zbog toga nemaju potrebu pokazivati koliko je velik, dugačak i težak njihov križ. Ljudi koji ne osvjetljuju svoje križeve su oni koji shvaćaju i prihvaćaju druge bez velikih riječi, gesta, nepotrebnih savjeta i uputa. Čini se da su oni shvatili otajstvenost života. Njihov križ im ne dopušta da u drugima vide grešnije od sebe te da sebe smatraju pravednijima i važnijima od drugih samo zbog svoga križa. Oni ne osvjetljavaju svoj križ, nego znaju da je svakome njegov križ najveći i najteži.

Imaju razumijevanja za križeve onih koje susreću i za njihovu težinu pa zbog toga njihov križ ne svijetli. Ali, baš zato što ne svijetli, najsjajniji je, jer je to križ koji im pomaže ne da se drugi dive njihovim križevima ili nariču nad njima, nego im njihov križ pomaže oblikovati sebe, potiče ih na ljudski i duhovni rast, na samaritanske osjećaje, te konačno, na suobličavanje Kristu. Neosvijetljeni križevi se tajnovito i iznutra povezuju međusobno i s križem na kojemu ne bijaše sjaja ni ljepote.