Od prvih stoljeća kršćanstva postoji običaj da se dan započinje obraćanjem Bogu. „Čim se probudiš, prije nego što se opet suočiš s vrevom života, prije nego što u svome srcu stvoriš bilo kakav dojam, prije nego što se uopće sjetiš brige za svoje obiteljske interese, posveti Gospodinu rođenje i početak svojih misli.” (2), Kasijan piše već u 5. stoljeću, donosi Opus Dei.

Godinama kasnije, njemačka svetica iz 13. stoljeća prenijela je sljedeće riječi koje je čula od Boga u svojoj molitvi: „Kad se ujutro probudiš, neka tvoj prvi čin bude da pozdraviš moje srce i ponudiš mi svoje. (…) Tko god od srca uzdahne prema meni kad se ujutro probudi i zamoli me da radim na njemu sva svoja djela kroz dan, privući će me k sebi. (…) Jer nikada čovjek ne odahne od čežnjive težnje prema meni, a da me ne privuče k sebi bliže nego što sam bio prije.”

Dok se oblačim, dok se brijem – nema nikoga osim Boga mog

Sv. Josemaria čim bi se probudio, proživio bi herojsku minutu: skočio bi iz kreveta i poljubio pod, izgovarajući serviam. Prinosio je Gospodinu cijeli svoj dan i načinio znak križa na čelu, usnama i prsima, ponavljajući:

„Sve svoje misli, sve svoje riječi i sva djela ovoga dana, prinosim tebi, Gospodine, i sav svoj život, za ljubav.“ Poljubio bi i raspelo i Gospinu sliku koju je imao na noćnom ormariću. Sam sveti Josemaría je rekao da je u tim trenucima – a također i na kraju dana – recitirao onu molitvu koju je naučio od svoje majke:

„Ponavljam je ujutro i navečer, s velikom radošću, i jako je dobra za mene. Dok se oblačim, dok se brijem – nema nikoga osim Boga mog… –, molim naglas: „O, Gospođo moja, o Majko moja, sav se tebi darujem. I kao dokaz svoje sinovske ljubavi, posvećujem ti ovoga dana – ove noći – svoje oči, svoje uši, svoj jezik, svoje srce.“

Ova praksa pobožnosti pomaže nam razviti unutarnji stav želje da uvijek budemo s Gospodinom, da opažamo njegovo stalno društvo i da mu nudimo svoja djela. Ponekad ćemo to izraziti eksplicitno – „Nudim ti, Isuse, ovaj čas rada“ – a ponekad će riječi biti nepotrebne jer doživljavamo Božju blizinu u svojim gestama i u svojim mislima, plod „uobičajene sposobnosti djelovanja iz ljubavi, posebno u nastojanju da se slijedi ono što Bog od svakoga traži”

Tko god od srca uzdahne prema meni kad se ujutro probudi i zamoli me da radim na njemu sva svoja djela kroz dan, privući će me k sebi.

Kad dođe noć, možda nas može progoniti izvjesno razočaranje kada vidimo udaljenost između onoga što želimo biti i onoga što stvarno jesmo, između onoga što smo naumili i onoga do čega smo došli. Vrijeme je da ponovno prikažemo dan, činom sinovskog kajanja, i gledamo u sljedeći dan s nadom: Bog Otac nas rađa svaki dan – dok molimo, primjenjujući Psalam 2 -, on nas obnavlja, dajući nam svakodnevno nove milosti, pomoću kojih ćemo se sutra moći suočiti s onim što danas nismo uspjeli postići.

Simbolična gesta privijanja k zemlji klanjajući se i uzvikujući serviam! tvrdi izvorno poslanje njegovanja i čuvanja stvorenoga (usp. Post 2,15). Prvi od ova dva glagola – u izvornom hebrejskom – također znači služiti, staviti se u službu nekoga ili nečega. Ovaj pojam izražava stanje čovjeka kao roba koji, međutim, ima mogućnost birati kome želi služiti: Bogu ili stvorenju, bilo Sotoni, faraonu ili sebi.