Je li ispovijed mojeg supruga valjana ako je učinjena na moj nagovor, jer je u pitanju kršenje bračnog zavjeta. To je bio uvjet našeg budućeg zajedničkog života. Iako se jako trudi oko svega u našem braku, imamo još jedan kamen spoticanja. U svom priznanju nije bio do kraja iskren i ostavio mi je puno prostora za razmišljanje i zamišljanje što je sve bilo. Odbija razgovor o tome, a za mene je istina jedini put do povjerenja. Volimo se i želimo mir i možda bi nam uz nekoga od vas svećenika bilo lakše iskomunicirati to što nam je još prepreka do zdravog bračnog života.

Što se ispovijedi tiče, na to nas nitko ne može prisiliti. Ako je već i otišao, onda je htio otići. Mene više brine je li taj ispovijed, ako je on otišao radi Vas, bila valjana, iskrena. Mogao je otići Vama za ljubav, pa prešutjeti nešto svećeniku. U tom slučaju ste ga natjerali na svetogrdnu ispovijed i to onda jest grijeh. Sakramente ne smijemo olako shvaćati, ali ako se on iskreno ispovjedio, sve je u redu. No svejedno bih preporučio da se u takvim situacijama ne vrši ultimatum, čak niti prema vlastitoj djeci. Nemojte propitkivati, jer možete duhovno „ubiti“ dijete ili će se dijete krivo ispovijedati, to je doista nešto osobno. Može se zamoliti ili sugerirati, ali ne vršiti ultimatum.

Što ste tiče Vašeg razmišljanja o tome što je bilo, to redovito susrećem u duhovnim razgovorima. Osjetim kad jedna strana „zaglibi“, a druga toliko voli, toliko se bori da bi se brak spasio i u stanju je sve učiniti i Bogu hvala, uz nastojanje i molitvu oni uspiju, ali onda đavao ne da mira i traži vrijeme osvete. Želimo vidjeti što je osoba radila i počnemo nagrizati s druge strane, iako on/ona sada sve čini, ali ne može vratiti vrijeme. Ako smo oprostili, a onda smo oprostili! Treba se moliti: „Gospodine daj nam snage!“ Lijepo je čuti da se volite i da Vi po njegovim djelima vidite da se promijenio, no ne možemo vratiti vrijeme. Dakle, budite osjetljivi da ne biste narušili ljubav i sklad koji sada imate i molite, zagovarajte i zahvaljujte Gospodinu što ste zajedno.

Spomenuli ste i razgovor sa svećenikom; niti jedan župnik neće odbiti razgovor kad su u pitanju tako delikatne stvari. Problem je ako dođete sami, tada svećenik čuje samo dio istine. Najbolje je ako imate hrabrosti doći zajedno, jer tako svećenik može biti objektivan, lakše sagledati stvari i dati nekakav savjet. A dapače, ne treba se bojati ni tražiti savjet ljudi koji su specijalizirani za to, pa i unutar Crkve, u obiteljskim savjetovalištima u kojima djeluju educirani terapeuti katoličkog usmjerenja. Tamo možete naučiti komunicirati uz pomoć druge strane koja vas sluša i koja nije emocionalno uključena, pa lakše čuje jednu i drugu stranu. U svakom slučaju nikako ne odustajati!

Za vrijeme molitve krunice puno puta mi dolaze misli, primjerice, što ću kuhati, uglavnom hrana… Kako se riješiti te rastresenosti u molitvi? 

Što više budete molili to će Vas đavao više iskušavati, a najgora je kušnja kad čovjek misli da nema smisla moliti, jer je rastresen. Ne odustajati!!! Definicija je molitve da je to razgovor s Bogom koji nije imaginarna osoba, kao razgovor s prijateljem. Probajte si posvijestiti da Vam je došla najbolja prijateljica, susjeda s kojom redovito popijete kavu, ali Vas je boljela glava, imali ste mnogo stvari za obaviti, Vaše su misli bile odsutne, kavu niste skuhali najbolje. Ne možete reći da je, iako nesavršeno odslušana, ta kava propala. Tako je i s molitvom. Katkada nas neke stvari stišću, svima nam se to događa, ali čovjek se mora pokušati fokusirati koliko je moguće i onda na kraju reći: „Isuse, vidiš, takav sam ti danas, uzmi me takvog nesposobnog, smotanog, pospanog, umornog.“ I on kao prijatelj sigurno da će nas razumjeti. Stoga, nikako ne odustajati! Molite i pokušajte razmišljati o otajstvima.