Duh Sveti je, u isti mah, subjekt i objekt kršćanske molitve. On je, dakle, Onaj koji nam daruje molitvu i On je Onaj koji nam je u molitvi darovan. Molimo zato da primimo Duha Svetoga i primamo Duha Svetoga da bismo mogli uistinu moliti, to jest kao djeca Božja, a ne kao robovi.

A kako Otac neće nama dati Duha?

Razmislimo malo o tome: moliti kao Božja djeca, a ne kao robovi. Uvijek moramo moliti slobodno. “Danas moram moliti za to, to i to, jer sam obećao to, to i to… Ako ne završit ću u paklu!”.

Ne, to nije molitva. Molitva je slobodna. Moliš kad ti Duh pomaže moliti. Ti moliš kad u srcu oćutiš potrebu za molitvom; a kad ne osjećaš ništa, stani i zapitaj se: zašto ne osjećam želju za molitvom, što se događa u mom životu? Spontanost u molitvi, to je ono što nam uvijek najviše pomaže. To znači moliti kao djeca, a ne kao robovi.

Istina je, mi ne znamo moliti, ne znamo to. Moramo svaki dan učiti.

Moramo nadasve moliti da primimo Duha Svetoga. U Evanđelju postoje, u vezi s tim, vrlo jasne Isusove riječi: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ (Lk 11, 13). Svaki od nas zna darovati dobre stvari malenima, bilo djeci, unucima ili prijateljima. Djeca od nas uvijek dobivaju dobre stvari. A kako Otac neće nama dati Duha? I to nam daje hrabrost i možemo ići naprijed.

U Novom zavjetu vidimo kako Duh Sveti uvijek silazi tijekom molitve. Silazi na Isusa u trenutku krštenja u Jordanu, dok je „molio“ (Lk 3, 21); i silazi na učenike na Pedesetnicu, dok „bijahu jednodušno postojani u molitvi“ (Dj 1, 14).

On ne može odoljeti molitvi

To je jedina „moć“ koju imamo nad Božjim Duhom. Moć molitve: on ne može odoljeti molitvi. Molimo i On dolazi. Na gori Karmelu – sjećate se tog ulomka iz Biblije – lažni su se proroci boga Baala svojski trudili da zazovu oganj s neba na svoju žrtvu, ali ništa se nije dogodilo, jer su bili idolopoklonici, klanjali su se bogu koji ne postoji; Ilija je počeo moliti i oganj je sišao i progutao paljenicu (usp. 1 Kr 18, 20-38). Crkva vjerno slijedi taj primjer: uvijek joj je na usnama zaziv: „Dođi!, Dođi!“ svaki put kad se obraća Duhu Svetome, „dođi!“. Čini to prije svega na misi: da poput rose siđe i posveti kruh i vino za euharistijsku žrtvu.

Molimo i On dolazi.

Duh Sveti, istina, pritječe u pomoć našoj nemoći, ali čini nešto još mnogo važnije: potvrđuje nam da smo Božja djeca i u usta nam stavlja zaziv: „Abba! Oče!“ (Rim 8, 15; Gal 4, 6). Mi ne možemo reći: „Oče! Abba!“ bez snage Duha Svetoga. Kršćanska molitva nije kao kad čovjek razgovara telefonom s Bogom na drugoj strani, ne, Bog je taj koji moli u nama! Mi se molimo Bogu po Bogu. Moliti znači uroniti u Boga i da Bog uđe u nas.

O zagovornoj molitvi

Duh Sveti nas zagovara, ali nas također uči da i mi zagovaramo za braću; uči nas zagovornoj molitvi: moliti za ovu osobu, moliti za ovog bolesnika, za onog koji je u zatvoru, moliti…; moliti za punicu također, i moliti, stalno, stalno. Ta je molitva posebno Bogu mila jer je najslobodnija i najnesebičnija. Kad svaki pojedini od nas moli za sve, događa se – kao što je govorio sveti Ambrozije – da svatko moli za svakoga; molitva se umnaža [1]. Tako je to s molitvom! Evo, dakle, veoma dragocjenog i prijeko potrebnog zadatka u Crkvi, osobito u ovom vremenu pripreme za Jubilej: sjediniti se s Tješiteljem koji se „po Božju zauzima za svete“.

Ali ne moliti kao papige, molim vas! Ne brbljati: „bla, bla, bla…“. Ne. Reci: „Gospodine“, ali reci to iz srca. “Pomozi mi, Gospodine”, “Gospodine, volim te”. I kad molite Očenaš, molite „Oče, Ti si moj Otac“. Molite srcem a ne usnama, ne budite kao papige!

Cijelo obraćanje pročitajte na IKA-i.