U tekstu objavljenom na portalu Svjetlo riječi fra Janko se pita:

Zar nije oslobađajući osjećaj kada stvarno poslušamo što će netko odgovoriti kad ga upitamo: Kako si?

Internet

„Točno je da smo tijekom cijele karantene mnogo više koristili mreže negoli obično, ali upravo zato smo postali svjesni koliko su nedovoljne i beznačajne u usporedbi s najobičnijim rukovanjem.

I prije smo se rukovali, ali s mobitelom u ruci odgovarajući na pozive i poruke.

No, možda su nekima od nas katastrofalni upravo stvarni svijet i život, jer ne znaju što će sami sa sobom? Puno im je privlačniji bio prijašnji svijet alternativnoga identiteta društvenih mreža koji ih je činio savršenim uz pomoć miša, objektiva, tastature, Photoshopa i Googlea. Svakog puta kada laž postane istinom život se pobuni pa nas, s težim ili lakšim posljedicama, probudi.

Ljudi su dragocjen dar

Druga stvar koju nam je pandemija vratila jest „senzacionalna“ činjenica kako ljude oko sebe ne smijemo uzimati zdravo za gotovo i da ljudi nisu resursi. Pandemija nam je vratila osjećaj za bližnje s kojima smo se prije sastajali da bismo s njima sjedili dok se družimo sa svojim mobitelima. Napokon je došlo vrijeme da sjedimo s mobitelima kako bi se družili sa svojim prijateljima. Ali nije nam ni to dovoljno bez obzira na ogromna tehnička dostignuća.

Shvatili smo da ni videopozivi, a još manje Instagram ili Facebook čavrljanje nisu dovoljno dobri, jer bez ljudskoga dodira i blizine mi, zapravo, govorimo s aparatom i njegovim pikselima.

Nijedan čovjek nije otok.

Sjajno je postati svjestan da ljudi nisu otoci, a još manje nekakve brojke uz oznaku „prijatelji“ na Facebook ili Instagram društvenim mrežama, nego duševna i društvena bića kojima je za postojanje nužna međuljudska interakcija.

Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje, ako more odnese grudu zemlje, Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni (John Donne).

Zar nije oslobađajući osjećaj kada stvarno poslušamo što će netko odgovoriti kad ga upitamo: Kako si?

Biti sretan

I treća stvar koja nam se vratila u ovoj pandemiji jest vrlo važna pouka kako nam životna sreća uopće ne ovisi o glagolima imati, zgrtati, posjedovati, nego je potpuno zaokupljena imenicama kao što su zdravlje, obitelj, šetnja, posao, park i slično.

Još davno je Ivo Andrić poručio da je čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, ali tada nismo shvaćali što je pisac htio reći i o čemu on to uopće priča kad su „malo“ i „radost“ bili rezervirani samo za one koji nisu uspjeli u životu kako bi se mogli i oni nečim pohvaliti. Netko je odredio da nam se životni standard mjeri s onim famoznim „nikada nije dovoljno“ pa tako završimo sa stvarima koje nam nikad neće niti zatrebati, ali ih moramo imati. Ako ništa, onda barem radi osvježavanja društvenoga statusa.

Kako nam je malo potrebno da se osjećamo bogatima i sretnima.

Jedan mi je prijatelj ispričao kako je za vrijeme pandemije na tavanu pronašao svoju staru odjeću i obuću koja je najedanput izgledala još uvijek dobro i nosivo. A sve se to dogodilo samo zato što nije mogao kupovati novu robu jer su trgovine bile zatvorene.

Foto: Depositphotos

Zanimljivo je kako se percepcija životnoga standarda stubokom promijenila u vrlo kratkom vremenu zato što smo postali svjesni kako smo prije automatski kupovali odjeću, hranu i piće i gomilali ih u svojim ormarima, ostavama, ali i trbusima. Kao da smo živjeli na pokretnoj traci ne pitajući se barem ponekad treba li mi doista još i taj komad odjeće ili još taj zalogaj hrane? Eto, pandemija nam poručuje da ne trebaju.

Da, točno je kako nam je „malo“ potrebno da se osjećamo bogatima i sretnima ali samo onda kad nam baš to „malo“ nedostaje.

Život pobjeđuje

Povijest nas je već davno trebala poučiti kako je cijena svake promjene vrlo visoka i isto toliko bolna, jer je, nažalost, previše ljudi oboljelo i umrlo od koronavirusa. Ogroman je broj radnika preko noći izgubio posao, a i oni koji rade – rade više, ali za manje novca.

Nikada nećemo ništa promijeniti ako se mi ne promijenimo.

Međutim, život je fascinantan, jedinstven i nezaustavljiv. Kao rijeka koju brana može usporiti, ali je ne može zaustaviti i ona nastavlja teći bez obzira na ogromnu štetu koju su zidom ili nečim drugim proizvele baš ljudske ruke. I njoj i sebi. Život se nastavio i na pepelu bačenih atomskih bombi, eksplodiranih nuklearnih elektrana, koncentracijskih logora, smrtonosnih virusa, ratova itd. Gotovo nijedno od ovih zala ne dolazi samo od sebe, nego ga čovjek inicira i provodi.

Nikada nećemo ništa promijeniti ako se mi ne promijenimo. Moramo prvo sebe promijeniti nabolje kako bi mogli sve drugo promijeniti. I zato mi se čini da uopće neće biti katastrofalno ako nam se ne vrati život kakav je bio prije pandemije, nego ako ostane isti i ako mi ostanemo isti. Bit će stvarno katastrofalno ako nas sve ovo kroz što smo prošli, po tko zna koji put opet ništa ne nauči.“