Tri neobične priče

Pratitelji su zamolili Isusa da na njega stavi ruku, nadajući se izlječenju, no on je napravio nešto čudno: pozvao ga je nasamo od mnoštva, kako piše Evanđelist, utisnuo svoje prste u njegove uši, pljunuo i dotaknuo se njegova jezika. Neki prijevodi tumače da je Isus pljunuo na svoj prst i tim prstom dotaknuo jezik nijemoga, što zvuči uvjerljivo, ali zapravo ne znamo točno što se dogodilo – no jasno je da je Krist dotaknuo čovjeku i uši i jezik, osjetila koja su bila pogođena manjkom i gdje će se uskoro odviti izlječenje. Ono je ovako izgledalo: Isus je upravio pogled u nebo, uzdahnuo i izgovorio riječ Effata!, koju Evanđelist odmah prevodi, objašnjavajući da to znači Otvori se! „I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno”, stoji u Bibliji.

Neobična Isusova gesta s pljuvanjem podsjeća na zgodu opisanu u 9. poglavlju Evanđelja po Ivanu u kojem Isus, vrteći se po Jeruzalemu, usput ugleda čovjeka „slijepa od rođenja”. Pred njim je, piše u Novom zavjetu, pljunuo na zemlju „i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči”. Potom ga je poslao u Siloam, četvrt jugoistočno od Staroga grada u Jeruzalemu, da se umije u nekom od spremnika za vodu oko kojih su se okupljali hodočasnici; nakon toga slijepi je progledao. Pripovijest je analogna izlječenju slijepoga u Betsaidi (Mk 8, 22-26): „Dođu u Betsaidu, dovedu mu slijepca pa ga zamole da ga se dotakne. On uhvati slijepca za ruku, izvede ga iz sela, pljunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: ‘Vidiš li što?’ Slijepac upilji pogled i reče: ‘Opažam ljude; vidim nešto kao drveće … hodaju.’ Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti.”

Neočekivana paralela

Isusovo korištenje sline nas zbunjuje jer danas to smatramo nehigijenskim, no u staro se doba smatrala ljekovitom, a, osim toga, u našim krajevima još uvijek nije rijetkost da ljudi pljunu u dlanove kad žele zapečatiti neki dogovor; jedan tumač je čak povukao usporedbu s događajima s kraja Isusova života, kad je on sam trpio pljuvanje, naglasivši suprotnost između njegova iscjeliteljskoga postupka i uvreda rugalaca. No ovdje nećemo u to ulaziti, nego nas zanima jedna druga paralela koje sam iznenada postao svjestan, iako sam to Evanđelje čuo mnogo puta do tada. U prvom slučaju, izlječenju gluhoga, Isus izgovara riječ Effata!, i tek nakon toga čovjek stekne sposobnost sluha i govora. U oba slučaja izlječenja slijepih, Isus nešto čini na njihovim očima, i nakon toga progledaju. Gluhi je ozdravio nakon riječi koje nije čuo, slijepi je ozdravio nakon radnji koje nije vidio.

Zacijelo je Isus mogao to urediti i nekako drukčije, da slijepi čuje što će se dogodi, i da gluhi vidi njegove kretnje, ali nije, i za to sigurno ima neki razlog – kao što tumači Biblije smatraju da je i svojom pljuvačkom, ma koliko nam to teško bilo shvatiti, nešto želio poručiti suvremenicima. Zašto se, dakle, Isus, objavio ljudima u potrebi tako da ga ne mogu čuti i vidjeti?

Gluhi za Riječ

To ide protiv naše intuicije. Biblija, kao i molitvenici, puni su zaziva Bogu, i očekujemo da nam na neki način odgovori – ne naravno osobno, ali tipično tražimo znak. Biblija nam daje mnogo primjera ljudi kojima se Bog javio, recimo Samuelu, ili im je dao znamenje, kao Gideonu. Evanđeoski slučajevi su druge vrste. Gluhi vidi Isusa kako mu prilazi, vidi i osjeti da mu stavlja prste u uši i na jezik, ali ključni čimbenik – izgovaranje riječi koja znači „Otvori se!” – nije mu razumljiv. Gluhi ne čuje ljudski govor, ali zna da govor postoji; on primjećuje da se ljudima usnice pomiču, i da se nakon toga počinju događati neke stvari, ali kada sam to pokuša učiniti, ništa se ne događa; što mu se god kaže, njemu je skriveno.

Slika je simbolična, a predstavlja čovjeka gluha za Božju riječ; budući da je za nju gluh, ne može je ni izgovarati. Obrati li mu se Riječ sama, ne može ni nju čuti, ali može osjetiti njezin učinak – unutarnju preobrazbu koja ga otvara za Isusovu Radosnu vijest, i koja mu daje sposobnost da je dalje prenosi. Nijemi čovjek slika je osobe koja čezne za višim stvarima koje sluti, ali ne poznaje i ne razumije, pa ih stoga ne zna niti zatražiti; a kad ih Božjom milošću dobije, ne može nikako shvatiti na koji se to način dogodilo.

Pomoć bližnjih

Taj zaključak potvrđuju oba događaja sa slijepima. Slijepi ima vrlo ograničenu spoznaju svijeta, onoliko koliko mu opip dozvoljava. To mu čulo dozvoljava da osjeti nečije prste na očima, odnosno slinu, ali nema kontekst – a nakon što progleda, ne može evocirati što se bilo dogodilo. Ne samo da mu se, kao i nijemom, dogodilo čudo nego ne može niti ispričati što se zbilo. Nas čudo fascinira, i sigurni smo da bismo ga primijetili da nam se dogodi, ali evanđelisti nam pokazuju da nam čudo može ostati skriveno, i da je to zbog sudara njegove iznimnosti i naše ograničenosti.

Ima, srećom, kod Marka u tim pripovijestima važan moment, koji su tumači već uočili, a to je da su i nijemoga i slijepoga Isusu doveli drugi ljudi – i ne samo doveli nego i zamolili da mu pomogne, a poslije su mogli izliječenima prenijeti što se zbilja dogodilo (jer oni su mogli i vidjeti i govoriti). Prema tumačenjima to je slika kršćanskoga odgoja i rasta, u kojima oni koji znaju i žive više u vjeri, dovode Isusu one koji tek počinju, koji su simbolično, slijepi, nijemi i gluhi.

Simbolično izlječenje

Molitva i izlječenje, napose kao simboličan rast u vjeri, na taj se način pokazuje kao zajednička djelatnost onih koji znaju kamo idu (jer vide) i onih koji to ne znaju (jer su slijepi); onih koji čuju Riječ i prenose je i onih koji to nisu u stanju. Takva zajednica nije ništa drugo nego Crkva, a ako je tako shvatimo, onda nam je jasno i zašto kršćanin ne može bez nje: ono što je svakom od nas potrebno, a baš zato što nam je uskraćeno, nije nešto za što možemo moliti, niti imamo ikakav ključ po kojem bismo prepoznali trenutak u kojem smo to dobili – a ako i shvatimo da posjedujemo neko tjelesno ili duhovno dobro koje nismo prije imali, ne možemo u tome prepoznati Božje djelovanje; za sve to, za molitvu, i za prepoznavanje njezinih plodova, trebamo druge.

Čudo, jer ovo je rasprava o čudesnom, nije prepoznatljivo izvan zajednice, i to zbog naših manjkavosti. Mi Riječ možemo čuti samo u onome u čemu smo je čuli i dosad, i možemo govoriti samo ono što smo dosad govorili – više možemo dobiti samo na dar, ali baš za nj nismo u stanju moliti. Mi nismo u stanju vidjeti ono što nismo vidjeli do sada, a da nam Isus otvori oči – ili da nam otvori usta i uši – ne znamo moliti, i ne znamo prepoznati dar novoga viđenja.

Prepoznavanje znaka

Tri priče iz Isusova života otkrivaju nam zatvoreni krug naše ograničenosti. Naša je sudbina da budemo nijemi koji moraju moliti, i slijepi koji moraju vidjeti. Stoga smo nužno paradoksalna bića, a da iz svojih proturječja iziđemo, nužni su nam drugi – to jest Crkva – koji će nas povesti do Boga, i Bog koji će nas izvući iz naše nemoći. Bogu nije teško izvesti čudo, ali mi ga bez bližnjih ne možemo prepoznati; samo preko njih čudo postaje znak, a mi postajemo sposobni postati bližnji drugima, da i njih povedemo Bogu, da i njima očituje svoju Riječ i otkrije svoje Lice.

Izvor: Svjetlo riječi