Na svetkovinu Svih Svetih čitamo Matejevo evanđelje, početak Govora na gori i blaženstava. Središnji „blago vama“ odnosi se na milosrđe: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe.“ Kasnije u govoru na gori Matej donosi: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski,“. Umjesto riječi „savršeni“ možda bi bio bolje staviti riječ „zreli“ jer ta grčka riječ iz izvornika označava i jedno i drugo, i na mnogim drugim mjestima hrvatski prevoditelj se odlučio za „zrelo“. Zapravo ta riječ (teleios) označava ono što je došlo do svog cilja. Riječ „savršeni“ može nas i odbijati jer je nedostižna, ali nitko ne bi želio da ga smatraju nezrelim.

U istom kontekstu kod Luke nalazimo: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski.“ Kad preklopimo Mateja i Luku, otkriva nam se da su savršenost, zrelost, svetost, sadržani upravo u milosrđu.

Ako zavirimo u srce bilo kojeg sveca, kanoniziranog ili nepoznatog, sigurno ćemo pronaći milosrđe.

Ako zavirimo u srce bilo kojeg sveca, kanoniziranog ili nepoznatog, sigurno ćemo pronaći milosrđe. Davno je već sveti Augustin izrekao zakonitost koju, ako otvorimo oči, stalno doživljavamo –  što smo mi manje čisti iznutra to smo stroži (manje milosrdni)  prema drugima. Oni koji imaju čisto srce (Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!) manje zamjeraju tuđu nečistoću. Onaj tko u sebi nosi više grijeha, od drugog zahtijeva da ih ima manje. Sudi, moralizira, iščuđava se, postavlja se iznad drugih. Suprotno tome, tko dublje proživljava Božju milost i milosrđe, a s time i više vidi svoje nepravde i laži, manje se uzrujava zbog tuđih slabosti, blaži je u prosudbama, strpljiviji i milosrdniji.

Međutim, kako kaže G.K. Chesterton, i sve vrline mogu poludjeti, tako se milosrđe može pretvoriti u, nazovimo to – milosmrđe (nije pogrešno napisano). Milosrđe koje smrdi. Blagost koja je postala popustljivost. Ljubav koja je napustila istinu. 

Ljubav bez istine nije više ljubav, kao što ni istina bez ljubavi nije više istina.

Ljubav bez istine nije više ljubav, kao što ni istina bez ljubavi nije više istina. Možemo navesti bezbroj primjera. Vole li roditelji djecu kad im popuštaju u svemu i ne štite ih od onog što je pogubno za njih? I zar istina ostaje istina kad je izgovaram bez ljubavi prema drugome – ili je kontaminirana sa mojom umišljenošću, željom za dominacijom, osvetom i slično. 

Ako analiziramo suvremeno društvo i svoje osobne živote vidjeli bi da je to gorući problem – nikako ne uspijevamo spojiti Ljubav i Istinu. Zbog toga smo nezreli, infantilni, lažni, nasilni ili popustljivi… Dalo bi se knjige napisati o ovome, ali sve bi bile uzaludne za mene kad se ne bih otvorio Milosrđu odozgor – zagrljaju Istine i Ljubavi koji su se dogodili u Kristu. On nas uvodi u milosrđe nebeskog Oca koje preobražava naš pogled, omogućuje nam da dublje razumijemo tuđe motive i da otkrivamo tuđu nemoć, tragediju i ograničenja. 

Kao što nas nemilosrđe, ali i milosmrđe zatvaraju u kavez ovoga svijeta, i stvaraju tamu u duši, tako nas otvaranje milosrđu, pošto je ono nebeska stvarnost, otvara vjeri i nadi u vječni život.

„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih, nanovo rodi za životnu nadu…” (1Pt 1,3).