I on sam je tako okarakterizirao svoj pontifikat dok je u Svetištu Božjega milosrđa u Krakovu u Łagiewnikima rekao da mu je poruka o Božjemu milosrđu bila jako draga i bliska te da ju je sa sobom ponio na Petrovu stolicu (7. lipnja 1997.). Uistinu, bez svjetla koje daje poruka o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema čovjeku, teško je potpuno razumjeti način njegova života, službu, naučavanje i mnoge događaje u njegovu pontifikatu, piše s. M. Elżbieta Siepak, a prenosi portal Božje milosrđe.

Nauk Ivana Pavla II. o milosrđu

Nesumnjivo, veliko blago koje je Ivan Pavao II. unio u povijest Crkve, jest njegov papinski nauk o otajstvu Božjega milosrđa i o ljudskom milosrđu. Ova biblijska tema ne samo da je prvi put u povijesti Crkve dotaknuta u enciklici Dives in misericordia, već joj je ta enciklika u potpunosti i posvećena. Njegove homilije i kateheze tijekom generalnih audijencija te pisma koja je slao biskupijama u kojima je „hodočastila“ slika Milosrdnog Isusa također su posvećeni tom otajstvu.

Otkrivanje svijetu milosrdne Božje ljubavi proizišlo je iz dubokog uvjerenja da današnjem čovjeku ništa nije toliko potrebno kao Božje milosrđe – ova milosna, sućutna ljubav koja podiže čovjeka iz njegovih slabosti u beskrajne visine svetosti (7. lipnja 1997.). Ivan Pavao II. smatrao je da ovo milosrđe na poseban način poziva suvremenog čovjeka i svijet na obraćenje i pokoru, u vrijeme kada veliki civilizacijski uspjesi na području znanosti i tehnike istovremeno donose egzistencijalne i duhovne prijetnje.

Milosrđe na poseban način poziva suvremenog čovjeka i svijet na obraćenje i pokoru

Ivan Pavao II. mnogo je pisao i govorio o tome kako se na svim kontinentima, iz dubina ljudskog trpljenja, rađa žeđ za milosrđem.

Ondje gdje vlada mržnja i želja za osvetom, gdje rat donosi bol i smrt nevinih, potrebna je ljubav milosrdnoga Boga u čijem se svjetlu otkriva neizreciva vrijednost svakog ljudskog bića. I potreba za milosrđem po kojem će svaka nepravda na svijetu imati svoj kraj u sjaju Istine. (Krakov, 17. kolovoza 2002.).

Ivan Pavao II. znao je da je temelj za naviještanje svijetu otajstva Božjega milosrđa dobro shvaćena riječ: milosrđe, koja je kroz stoljeća „obrasla“ raznim, ponekad i neshvatljivim, pogrdnim značenjem. Mnogi ljudi tu riječ povezuju s „odbacivanjem pravednosti“, uvođenjem blagosti prema zlu ili sa sućuti (bez konkretne pomoći bližnjemu u potrebi).

Milosrđe je drugo ime ljubavi ili iznalaženje dobra ispod svih slojeva zla

Zato je Ivan Pavao II. pozivao da shvatimo autentičnu ljepotu i bogatstvo Božjeg i ljudskog milosrđa. To je već učinio u enciklici Dives in misericordia, gdje se služio različitim biblijskim pojmovima koji opisuju neobično bogatu stvarnost Božjeg i međuljudskog milosrđa, nastojeći istovremeno jezikom teologa i pastira opisati njegovu bit.

O milosrđu je govorio da je to drugo ime ljubavi ili iznalaženje dobra ispod svih slojeva zla, podizanje onoga koji je pao. Objašnjavao je odnose koji postoje između istine i milosrđa, pravednosti i milosrđa, emocionalnog uzbuđenja i čina milosrđa.

Ni u jednom odlomku evanđeoske poruke praštanje, a ni milosrđe kao njegov izvor, ne znače popustljivost prema zlu, prema sablazni, prema nanesenoj nepravdi i uvredi. U svakom su slučaju popravak zla i sablazni, naknada nanesene nepravde, zadovoljština uvrede uvjeti praštanja. (DiM 14)

Milosrdni Isus / Foto: kapucinileopoldzagreb.com

Uranjanje u otajstvo milosrđa dovelo je i do isticanja evanđeoskog stava činiti dobro bližnjemu, koji bi trebao postati ne samo stil kršćanskog života, već i osnovno načelo društvenog života. Apelirao je na novu i dublju sliku milosrđa koja ne da uočava samo potrebe drugog čovjeka, već također zna na njih odgovoriti bezinteresno, poštujući ljusko dostojanstvo i u duhu autentične ljubavi.

Došlo je vrijeme – govorio je – da poruka o Božjem  milosrđu ulije nadu u ljudska srca i postane sjeme nove civilizacije – civilizacije ljubavi (Krakov, 18. kolovoza 2002.). Ivan Pavao II., zajedno sa sv. Faustinom, unosi u povijest Crkve novi oblik kršćanskog milosrđa, koji teolozi zovu personalističkim, jer je u činu milosrđa na prvom mjestu osoba, čovjek, sa svojim jedinstvenim dostojanstvom, a zatim njegove potrebe.

Poziv Crkvi da naviješta poruku Milosrđa svijetu

Naviještanje svijetu poruke Božjega milosrđa išlo je ruku pod ruku s pozivom da je ne samo upoznamo, već i prihvatimo te nosimo svijetu kao svjetlo i jamstvo nade. Već u enciklici Dives in misericordia Ivan Pavao II., ne samo da je isticao milosrdnu Božju ljubav i ljepotu kršćanskoga milosrđa, nego je također pozivao Crkvu da naviješta milosrdnu Božju ljubav, vrši djela milosrđa među ljudima i moli milosrđe za sav svijet koji se suočava s raznim prijetnjama.

Iskra koja će pripremiti svijet za Njegov konačni dolazak

Ova zadaća usko je povezana s porukom Milosrđa zapisanom u Dnevniku s. Faustine. Crkva od samog početka svog postojanja (…) – ponovio je Ivan Pavao II. na krakovskoj Błonii 18. kolovoza 2002.  – poučava o Božjem milosrđu koje je jamstvo nade i izvor spasenja čovjeka. Čini se, međutim da je danas posebno pozvana prenijeti ovu poruku svijetu. Ne smije zanemariti ovo poslanje, budući da je sam Bog poziva po sv. Faustini.

Povjeravajući čitav svijet Božjemu milosrđu u Svetištu u Krakovu Ivan Pavao II. izrazio je želju da se ova poruka s toga mjesta širi po cijeloj dragoj Domovini i po čitavom svijetu. Neka se ispunjava posebno obećanje Gospodina Isusa da iz ovoga mjesta treba izići „iskra koja će pripremiti svijet za Njegov konačni dolazak“ (usp. 1732).

Tu Iskru Božje ljubavi treba raspirivati. Treba prenositi svijetu oganj milosrđa. U Božjem milosrđu svijet će naći mir, a čovjek sreću. Mnogo puta pozvao je kršćane: Budite svjedoci… budite apostoli Božjeg milosrđa!

O, Presveto Trojstvo,
zahvaljujemo Ti što si Crkvi darovalo papu Ivana Pavla II.
te je u njemu zasjala nježnost Tvoga očinstva,
slava križa Kristova i sjaj Duha ljubavi.

Pouzdajući se sasvim u Tvoje beskrajno milosrđe
i u Marijini majčinski zagovor,
on nam je pružio živu sliku Isusa, Dobroga pastira
i pokazao da je svetost, kao najviši oblik redovitoga kršćanskoga života,
put kojim možemo postići vječno zajedništvo s Tobom.

Daj nam, njegovim zagovorom,
po Tvojoj volji,
milost što je molimo…
po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.