Listopadske pobožnosti

Listopadska pobožnost je kršćanska marijanska pobožnost u listopadu vezana uz molitvu Gospine krunice i čašćenje Blažene Djevice Marije.

Nastala je kao znak zahvalnosti Majci Božjoj za pomoć kršćanskoj mornarici u Lepantskoj bitci u Korintskom zaljevu 1571. godine, nakon što je papa Pio V. uputio poziv svim vjernicima na molitvu Gospinu krunicu za pobjedu nad osmanlijskom vojskom. Taj se događaj u liturgijskoj godini prema katoličkom kalendaru 7. listopada obilježava kao spomendan Blažene Djevica Marije od Krunice.

Bitka kod Lepanta

Europa je bila ranjiva. Takvom su je učinili porast nacionalizma i unutarnji sukobi, naročito poslije protestantske pobune početkom 16. stoljeća. Također, kada je sultan objavio da će na baziliku sv. Petra staviti polumjesec, a Papi na glavu turban, to nije bila samo isprazna prijetnja.

Sv. Pio V., koji je postao papa 1566. godine, nastojao je okupiti europske vladare s ciljem obrane kontinenta. Većina ih je bila uključena u vlastite vojne pothvate, ili jednostavno nezainteresirana za pomaganje Papi, ignorirajući činjenicu da muslimanska opasnost ne prijeti samo ostatku kršćanskog svijeta, nego i njima samima.

Papa je na kraju uspio okupiti mornaricu od brodova iz Venecije, Španjolske, Genove i talijanskih državica, Malteških vitezova te Svete Stolice. Don Juan Austrijski, nezakoniti sin cara Karla V., imenovan je zapovjednikom snaga, koje je Papa stavio pod zaštitu Gospe, Kraljice Svete Krunice. (1569. godine je sv. Pio, koji je veći dio svojega pontifikata proveo u borbi protiv protestantizma, u svojoj buli Consueverunt objavio da je krunica najučinkovitije sredstvo u borbi protiv krivovjerja.) Krunice su se svakodnevno molile na brodovima okupljene kršćanske flote. Bogohuljenje, psovka i kockanje bili su zabranjeni, a svi su mornari i vojnici obavljali svoje vjerske dužnosti.

Krunice su se svakodnevno molile na brodovima okupljene kršćanske flote.

Po cijeloj su se Europi katolički vjernici udružili u molitvi za pomoć one koja je „strašna kao vojska pod zastavama” (Pj 6,3). Neprijatelji su se susreli u zoru 7. listopada 1571. kod Lepanta, u Korintskom zaljevu. Turci su sa svojim vrištanjem i divljim urlicima zvučali kao da su stigli iz samoga pakla. Kršćani su održali sveopću, dostojanstvenu tišinu, koja je odražavala njihovu odlučnost. Kada je bitka završila oko pet poslijepodne, samo je 45 turskih brodova od flote njih 274 ostalo slobodno ili čitavo. Kršćani, koji su ionako imali manju flotu, izgubili su 12 galija. U usporedbi s 30 000 Turaka ubijeno ili ranjeno, a 8000 zarobljeno, samo je 7500 kršćana ubijeno ili ranjeno. Usto, tisuće kršćana-robova s galija oslobođeno je iz turskoga zarobljeništva.

Trebalo je proći dosta dana dok je vijest o ishodu bitke uobičajenim sredstvima stigla do Vatikana, no sv. Piju V. bilo je dano da s prozora u Vatikanu vidi kako se događa pobjeda nad navodno „nepobjedivim” neprijateljem. Od samih početaka Don Juan Austrijski govorio je da je prava pobjednica Lepanta – Gospa. Venecijanski Senat zabilježio je da „pobjedu nisu donijeli generali, bataljuni ili oružje, nego Gospa od Ružarija”. U znak zahvalnosti, sv. Pio V. odredio je da 7. listopada postane blagdan Gospe od Pobjede, a u Litanije lauretanske dodao je naslov „Pomoćnica kršćana”. Europa je bila spašena, a Turci su zauvijek potučeni kao pomorska sila.

Danas se u pobožnosti kroz svaki tjedan u listopadu moli na pet različitih nakana, svaki tjedan za jednu. Primjerice prvi tjedan moli se na nakanu za duhovna zvanja, drugi za duhovnu obnovu obitelji i borbu protiv ubojstava nerođene djece, treći na nakanu za misionare i njihovo djelovanje, četvrti na nakanu za svjetski mir, a peti na nakanu nakana za pokojne i nestale iz Domovinskog rata, duše u čistilištu i one kojih se nema nitko spomenuti.

Zdravo Marijo

Molitva se sastoji od tri dijela.

Prvi dio je pozdrav anđela Gabrijela upućen Mariji. “Zdravo (Marijo), milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama” (usp. Lk 1, 28). Ovaj oblik bio je prisutan u tradiciji Zapada do XIII. stoljeća, samo s dodatkom Marijo, kako nam svjedoči sv. Toma Akvinski u svojem komentaru na ovu molitvu.

Drugi dio, “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus” (usp. Lk 1, 42) – sastoji se od riječi koje je uputila Elizabeta Mariji, prilikom njihova susreta i pozdrava, na kraju je dodano ime Isus, kako bi se točno označio tko je taj plod, a taj prijedlog je podnio papa Urban IV.

Treći dio, “Sveta Marijo, Majko Božja moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše” – dodatna je od strane Crkve, a u kojem do izražaja dolazi molba koju mi katolici upućujemo našoj nebeskoj Majci s povjerenjem i nadom kako će nas štititi njezin zagovor sada i u vječnosti. Papu Aleksandra VI., ne želeći ovdje analizirati njegov pontifikat, ističemo kako je značajan što je u Crkvu uveden dodatak molitvi Zdravo Marija, a to je Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Izvorno je prijedlog podnio Girolamo Savonarola 1495. godine, u jednom svom djelu u kojem je raspravljao o pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. 1555. nizozemski isusovac sv. Petar Kanizije uvodi ovaj dodatak u svoj Katekizam, da bi konačno svoje mjesto našao i u Katekizmu Tridentskog sabora jedanaest godina kasnije.

Krunica – najdraža pobožnost vjernika

Među najdraže vjerničke pobožnosti svakako se ubraja i molitva krunice. Da je ova molitva snažna, svjedoče mnogi sveci, pape i svećenici, pa i sama Djevica Marija koja je u Fatimi rekla: “Ja sam Kraljica svete krunice.” Gospa je tada pozvala cijeli svijet na molitvu krunice: “Svaki dan molite krunicu kako biste isprosili mir svijetu.”

Rana faza u razvoju krunice na Zapadu bila je redovnička molitva Davidovih psalama. Redovnici bi ih molili u skupinama od 50, 100 ili 150. Budući da većina braće laika nije znala čitati, umjesto toga molili bi Oče naš. Primjer toga nalazimo u knjizi „Stari običaji opatije Cluny”, koju je sastavio izvjesni Udalrio 1096. godine. Jedan od običaja zahtijevao je da braća laici izmole 50 Očenaša za pokojne iz reda.

U 12. stoljeću templari bi molili 150 Očenaša na dan cijeloga tjedna kada bi jedan od njih umro. Ne iznenađuje to što se, kada se praksa moljenja mnogih Očenaša proširila i među laicima, niz zrnaca na kojemu su brojili molitve zvao Paternoster („Oče naš”). Kada se počela češće moliti Zdravomarija, nju i Oče naš molilo se jednak broj puta. Kako je to rekao arkanđeo Gabrijel Blaženoj Djevici Mariji kada je od nje zatraženo da postane Majkom Božjom, radi se o pozdravu. Baš kao što se kraljeve i danas pozdravlja mnogim topovskim pucnjevima, i pojedincima se počast odaje uzvicima i pljeskom, a više časti se odaje dodatnim uzvicima ili duljim pljeskom, tako je dolikovalo ponavljati Zdravomariju mnogo puta kako bi se odala počast Kraljici neba. To se radi kako bi se ispunilo njezino vlastito proročanstvo da će je „svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1,48). Od toga se sastojala krunica u rudimentarnom obliku: uobičajene molitve, koje poznaju i vole svi vjernici, a koje se mole uz brojenje zrnaca.

Što se tiče toga da nam je Gospa dala krunicu preko sv. Dominika, kada je Inocent III. izabran za papu 1198. godine, kršćanski je svijet bio ugrožen. Novi se papa suočio s mnogim problemima, ali onaj koji mu je izazvao najviše briga bila je hereza albigenza, koja se veoma brzo širila. Bila je uvedena s Istoka, i duboko se ukorijenila u južnoj Francuskoj.

Bilo je očito da težina grijeha mnoge zasljepljuje za istinu.

Propovijedajući danju, a čineći pokoru za grijehe zalutalih noću, sv. Dominik deset se godina trudio vratiti heretike jedinoj pravoj vjeri. Isprva je imao malo uspjeha. Bilo je očito da težina grijeha mnoge zasljepljuje za istinu. Tako se dogodilo da se negdje 1214. povukao u šumu blizu Toulousea isključivo da bi tri dana i tri noći činio pokoru. Naročito se žarko molio Gospi da ga prosvijetli u vezi s time što da čini kako bi heretike vratio njezinu Božanskome Sinu.

Tada se Kraljica neba, očito videći da je pravi trenutak, ukazala sv. Dominiku s tri anđela. Naša mila Majka blago mu je rekla: „Dragi Dominiče, znaš li koje oružje Presveto Trojstvo želi upotrijebiti kako bi reformiralo svijet?”

„O Gospo moja”, odgovorio je sv. Dominik, „ti znaš to mnogo bolje od mene, jer si pored svoga Sina Isusa Krista ti uvijek bila glavno sredstvo našega spasenja.”

Tada ga je Gospa uputila: „Želim da znaš da je u ovome ratu oružje za proboj uvijek bio anđeoski Psaltir, koji je temelj Novoga zavjeta. Dakle, ako želiš doći do tih okorjelih duša i pridobiti ih za Boga, propovijedaj moj Psaltir.”

Razmatranje je srce ove molitve.

Zatim je Gospa objasnila kako da se moli ružarij, i tako nam je dala – preko sv. Dominika – krunicu kakvom je danas poznajemo. 150 Zdravo Marija trebalo je Očenašima podijeliti u skupine od po deset. Dok se moli svaka pojedina desetica, treba razmatrati jedno od 15 glavnih otajstava iz života Isusa i Marije. Razmatranje je srce ove molitve. Gospa je to kasnije izričito rekla bl. Alanu: „Kada ljudi budu molili 150 Anđeoskih pozdrava, ova će im molitva mnogo pomagati, a meni je ona veoma ugodna počast. No još će bolje činiti i još će mi veću počast odati ako te pozdrave budu molili razmatrajući o životu, muci i smrti Isusa Krista – jer je razmatranje duša ove molitve.”

Od čega se sastoji razmatranje? Kako se ono obavlja? Radi se jednostavno o dubokome promišljanju o svakome otajstvu, promatrajući u svojem umu i s vjerom punom ljubavi prizor (prizor Navještenja Gospodnjega, Pohođenja Marijina, Rođenja Isusova itd.) i razmatrajući vrline koje treba prakticirati i pouke koje treba usvojiti. (Svrha ovoga članka je, kako je već rečeno, prikazati dio povijesti krunice. Onima koji žele dublje razumjeti ovu pobožnost, preporučujem knjige „Tajna krunice” sv. Ljudevita Marije de Montforta i „Zdravo, milosti puna” majke Mary Loyole.

Možemo samo zamišljati kako je srce sv. Dominika bilo prepuno zahvalnosti Gospi dok je žurio u tulušku katedralu kako bi propovijedao o krunici prvi put nakon Gospina pohoda u šumi. Učinak je bio trenutačan. Gotovo svatko u Toulouseu tko je bio zalutao obraćen je prvom Dominikovom propovijedi, za kojom je uslijedilo mnogo čudesa. Od tada je sv. Dominik proveo ostatak svojega života propovijedajući krunicu s izvanrednim rezultatima. 

Raduj se, o Djevice Marijo, jer si ti sama uništila sva krivovjerja po svijetu!

Osim bezbrojnih obraćenja ostvarenih po snazi krunice, njome su postignute i mnoge pobjede u križarskome ratu protiv albigenza, koji je vodio Simon de Montfort. Te su se pobjede često činile čudesnima. „Jednoga dana porazio je 10 000 ljudi uz skupinu od 500 ljudi, a u drugoj prigodi pobijedio je 3000 ljudi sa samo 30 ljudi. Na kraju je s 800 konjanika i 1000 pješaka porazio vojsku aragonskoga kralja, od 100 000 vojnika, a na svojoj je strani izgubio samo jednoga konjanika i osam vojnika!”

U vrijeme kada je sv. Dominik umro, 1221. godine, albigenzi su bili iskorijenjeni. Tako je Gospa pokazala kako se narodi mogu obratiti uz pomoć njezine krunice, i pokazala je koliko je dostojna da je Crkva hvali: „Raduj se, o Djevice Marijo, jer si ti sama uništila sva krivovjerja po svijetu!”

Kasnija će stoljeća obilježiti daljnja očitovanja i mnogi dokazi.

Litanije

Litanije su dobro poznati i cijenjeni oblik molitve, koja se upotrebljava u javnim liturgijskim slavljima i u privatnoj pobožnosti. Mole se za svakodnevne potrebe ili u posebno teškim situacijama. Model za ovakvu formu molitve pronalazimo u poznatom psalmu, Psalmu 136: «Hvalite Gospodina jer je dobar: Vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nad Bogovima: Vječna je ljubav njegova! Hvalite Gospodara nad Gospodarima: Vječna je ljubav njegova!» Do kraja teksta Psalma 136 nakon svakoga novog stiha ponavlja se rečenica «Vječna je ljubav njegova!» upravo kao što se u litanijama nakon svakog zaziva ponavlja određena molitva.

Sličnu formu pronalazimo u trećem poglavlju Knjige proroka Daniela gdje se ponavlja rečenica «Hvalite i uzvisujte ga dovijeka!» (Dn 3, 57-87): «Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda, hvalite i uzvisujte ga dovijeka! Anđeli Gospodnji, blagoslivljajte Gospoda, Hvalite i uzvisujte ga dovijeka! Nebesa, blagoslivljajte Gospoda, Hvalite i uzvisujte ga dovijeka!»

Izvori Litanije Blažene Djevice Marije odobrio je 1587. papa Siksto V. Još su poznate pod nazivom Litanije iz Loreta, odnosno lauretanske litanije, zato što je prvo poznato mjesto porijekla ove molitve talijanski grad Loreto, točnije svetište Majke Božje Loretske, jedno od najviše čašćenih marijanskih svetišta svijeta.

Litanije su izvrstan način za upoznavanje života i nebeske uzvišenosti Blažene Djevice Marije nad svako stvorenje, ali su i vrlo zanimljiv i originalan način obraćanja Mariji za pomoć u raznovrsnim potrebama.

Poznato je da je papa Ivan XXIII. prije početka Drugoga vatikanskog sabora pohodio Loretsko svetište da bi isprosio blagoslov za rad Koncila. U tom velikom svetištu litanije Blažene Djevice Marije molile su se već od 1558. godine, a najstarija talijanski primjerak Lauretanskih litanija datira iz 1576. godine. U Rimu je Lauretanske litanije u Bazilici svete Marije Velike uveo kardinal Francesco Toledo 1597. godine, a papa Pavao V. je 1613. odredio trebaju ujutro i navečer pjevati u crkvama, a osobito subotom te na marijanske blagdane.

Tako su litanije Blažene Djevice Marije vrlo brzo postale molitvena tradicija u Rimu. Dominikanci su na Skupštini svoga reda u Bologni 1615. odlučili da se u svim dominikanskim samostanima svijeta subotom nakon molitve Časoslova recitiraju litanije.

U hrvatskom narodu postoji lijepa tradicija pjevanja litanija nakon molitve krunice, osobito u mjesecu svibnju i mjesecu listopadu. Pjevane litanije slijede jednostavnu melodiju koja se lako pamti samim time što se zazivi ponavljaju jedan za drugim na isti način. Moguće je Lauretanske litanije izvesti svečanom melodijom ili meditativnim gregorijanskim koralom, a u oba slučaja glazbenom podlogom postiže se dublje uranjanje u otajstva koja zazivima izgovaramo.

Litanije su izvrstan način za upoznavanje života i nebeske uzvišenosti Blažene Djevice Marije nad svako stvorenje, ali su i vrlo zanimljiv i originalan način obraćanja Mariji za pomoć u raznovrsnim potrebama.