U kolovozu 1991. Daruvar se našao u poluokruženju. Zbog toga se život u gradu sve teže odvijao. Izlaz iz grada prema Osijeku, preko Miokovićeva odnosno Đulovca, nije bio moguć. Jednako tako nije bio moguć ni izlaz prema Okučanima preko Pakraca. Siguran izlaz iz grada moguć je jedino prema Zagrebu. Izlaz prema Bjelovaru je također moguć, ali imao je jednu vrlo kritičnu točku – raskrižje kod benzinske postaje u Donjem Daruvaru, od kojeg je prvi neprijateljski punkt u Batinjanima bio udaljen svega nekoliko stotina metara. Od tamo su srpski odmetnici već u više navrata vršili svoje napade, a u jednom takvom na današnji dan 1991. ondje je poginuo heroj Domovinskog rata Tihomir Vrdoljak, pripadnik bjelovarske specijalne policije. No vratimo se mi na južni prilaz gradu, u Doljane. Onamo je zbog pojačanih aktivnosti pobunjenih Srba u smislu izviđanja večer uoči napada poslano sedam policajaca koji su trebali pomoći mještanima okupljenima u Odred narodne zaštite naoružanima lovačkim oružjem. Policajci su raspoređeni na brdo Kopeček koje je dominiralo selom te se ubrzo pokazalo jednom od ključnih točki obrane. Naime, ranom zorom pobunjeni Srbi pokrenuli su napad. Dozapovjednik seoske narodne zaštite Slavko Polemus svjedoči:

„U tim trenucima bio sam s nekoliko mještana na tornju vatrogasnog doma koji se nalazi u središtu sela. Odjednom smo ugledali četnike kako prilaze selu sa sjeverozapadne strane po padini, uvalom, ispod kuća Duge ulice. Izvirali su odasvud i prilazili iz više strana a osobito od strane sela Miljanovac. Kasnije smo utvrdili da je Doljane napalo ukupno oko 300 četnika.“

U isto vrijeme počeo je i snažan koordinirani minobacački napad u više smjerova – na grad Daruvar, na naselja Sirač, Doljani i Donji Daruvar. Pobunjeni Srbi djelovali su iz svojih uporišta iz pravaca sela Batinjani, Vrbovac, Markovac, Bijela i Pakrani. Ubrzo su izvršili i miniranje cestovne komunikacije Daruvar – Pakrac, na brdskom usponu prema Doljanima, te na taj način onemogućili hrvatskim policijskim snagama u Daruvaru da iz pravca Daruvara pruže pomoć braniteljima Doljana. Situacija se činila bezizlaznom. Jedan od policajaca na punktu Kopeček, Dražen Joščak, prisjeća se početka bitke, ali i ključnog poteza za spas Doljana – zatrpavanja minirane ceste:

Pojurili smo niz cestu i jurili dok su četnici istovremeno bili oko nas, i s jedne i s druge strane ceste. Kad su osvijestili što se događa, počeli su pucati po nama svime što su imali uz sebe. No mi smo jurili dalje. Imali smo puno sreće i izletjeli na glavnu ceste te nastavili dolje niz doljansko brdo prema Daruvaru.

“Na punktu Kopeček su nas napali u rano jutro. Danko Ružička je zajedno s nama ostalima utrčao u jednu kuću kako bi, koliko je moguće, izvidio gdje se sve uokolo nalaze napadači. Međutim, dok se penjao stepenicama prema tavanu teško je ranjen. Baš tad taj dio kuće četnici su pogodili iz ručnog bacača. Zadobio je tešku ozljedu ruke. Pružili smo mu prvu pomoć, ali to nije bilo dovoljno jer je ozbiljno krvario. Svi smo se bojali i pomisliti probijati se kroz četničke redove i autom ga voziti u Daruvar. No, nije bilo vremena za pametovanje jer trebalo je uraditi upravo to. Željko Šepl, Antun Šepl i ja smo ga ubacili u auto koji smo imali i krenuli. Pojurili smo niz cestu i jurili dok su četnici istovremeno bili oko nas, i s jedne i s druge strane ceste. Kad su osvijestili što se događa, počeli su pucati po nama svime što su imali uz sebe. No mi smo jurili dalje. Imali smo puno sreće i izletjeli na glavnu ceste te nastavili dolje niz doljansko brdo prema Daruvaru. Odjednom, skoro smo se zabili u rupu na dijelu ceste koji je bio miniran i uništen. Nismo to znali. Poiskakali smo van jer su ponovo pucali po nama. Bacali smo se po grabama i jarcima i uzvratili paljbu. Čim smo uhvatili prvi imalo povoljan trenutak, nastavili smo drugim autom uz pomoć jednog civila i sjurili se dolje prema Daruvaru. Ranjenog Danka smo ostavili u ambulanti koja je bila u Specijalnoj školi a u policiji smo izvijestili što se događa. Zatim smo brzo otišli u ‘Darkom’ s namjerom da uzmemo neki kamion, natovarimo ga kamenjem i sličnim, odvezemo gore i zasipamo rupu. Međutim, na svim kamionima su bili poskidani akumulatori i ispušten zrak na gumama. Očito, četnici koji su ostali u gradu obavili su svoj dio posla. Sve je bilo pripremljeno da ne uspijemo, da se onemogući svaka pomoć iz Daruvara. Nakon toga smo otišli u Poduzeće za ceste. U krugu firme našli smo utovarivač i naišli na Danka Jeničeka koji nam je rekao da je vozač. Na naš poziv odmah nam se pridružio i krenuo s nama prema Doljanima. Kad smo došli gore Antun Šepl je preuzeo utovarivač i počeo, vožnjom u rikverc, gore – dolje, zasipavati cestu kamenom koji je dovezen. Unatoč tome što je cijelo vrijeme bio otvorena meta uspio je zatrpati rupu na cesti”.

FOTO: Tony Hnojcik/Bitka za Doljane

U međuvremenu braniteljima na Kopečeku ponestaje streljiva stoga u obrani koriste i tridesetak improviziranih ručnih bombi „fitiljača“. Imaju nove ranjenike jer srpski teroristi koji su okružili kuću napadaju svim raspoloživim sredstvima. Oko 9 sati srpski teroristi zarobili su nekoliko mještana s Kopečeka. Prema kući, u kojoj su se nalazili hrvatski branitelji, srpski teroristi šalju Vladimira Zimića kojeg su zarobili 500 metara dalje. On je bio prisiljen priopćiti hrvatskim braniteljima ultimativnu poruku da se predaju jer, u suprotnom, srpski teroristi počet će ubijati civile u cijelomu selu. U tim okolnostima hrvatski branitelji opredijelili su se za predaju. Odmah nakon izlaska iz kuće srpski teroristi oduzeli su im satove i zlatninu. Natjerali su ih da se skinu u
donje rublje, a zatim su ih vezali žicom i prisilili ih da, u paru, legnu licem okrenutim prema tlu. Uslijedilo je psihičko i fizičko mučenje, iživljavanje te ponižavanje hrvatskih zarobljenika. Najgore su prolazili oni koje su teroristi poznavali. Posebno su ponižavali i mučili Srećka Manđinija koji je bio u maskirnoj uniformi. Tukao ga je i zlostavljao njegov nadređeni iz poduzeća s kojim je do rata zajedno radio. Zlostavljači nakon toga uzimaju hrvatsku zastavu koja je bila uz punkt i pale ju na leđima policajca Eugena Lapčića. Međutim, zastava nije gorjela jer je bila mokra od
kiše koja je padala. Stoga ju trgaju na komade i guraju zarobljenicima u usta. Tjerali su ih da jedu komadiće hrvatske zastave. Kada se činilo da će ih ubiti u zadnji čas stigli su specijalci iz bjelovarskih Omega.

FOTO: Facebook Veterani Specijalne policije MUP-a RH/SJP Omega

Zaokupljeni mučenjem zlostavljači nisu primijetili da im se približavaju hrvatske snage

Zapovjednik obrane grada Nikola Ivkanec slao je apele za pomoć na koje su se odazvali hrabri specijalci iz bjelovarske jedinice Omege koji Borbenim oklopnim vozilom stižu u Doljane. Zaokupljeni mučenjem zlostavljači nisu primijetili da im se približavaju hrvatske snage. Kad su čuli i uočili borbeno oklopno vozilo, pomislili su da su to njihovi iz obližnje vojarne JNA Polom. Međutim, hrvatske snage koje su im se približile otvorile su vatru po njima. Teroristi su iznenađeni jer su bili uvjereni da preko minirane ceste pomoć iz pravca Daruvara neće moći doći. Bježe u panici, a jedan od njih rafalno puca po zarobljenicima koji zavezani leže na tlu. Doljanski branitelj Željko Bublić pogiba, a drugi su teško ranjeni. Zbog posljedica mučenja i teškoga ranjavanja istoga dana umro je i Srećko Manđini dok je Eugen Lapčić umro kasnije u bolnici.

Nakon unakrsne paljbe srpski odmetnici povlače se i bježe prema selima Markovcu i Bijeloj. Pripadnici Specijalne policije zatim tjeraju dio pobunjenika koji, bježeći prema vojarni Polom, u središnjem dijelu sela ubijaju Tihomira Lneničeka u njegovu dvorištu. Pripadnici hrvatskih snaga uporno slijede srpske odmetnike koji se brzo povlače prema vojarni. Hrvatske snage su tu morale stati i povući se, jer su iz vojarne izašla tri oklopna transportera Jugoslavenske narodne armije štiteći pobunjenike u bijegu, a u obližnjem selu Bijela pokrenuta su tri tenka. Dr. Jakša Raguž u svojem radu o ulozi Omega tijekom 1991. piše kako je tom akcijom spašeno 17 zarobljenika, oslobođeno više žena i djece te je spriječen pad Doljana.

Cajsperk sokak

Pad Doljana spriječen je i u dijelu sela zvanom Cajsperk sokak. Grupe terorista koje su se od sela Miljanovac probijale kroz travnjake, voćnjake i vrtove, imale su isti cilj kao i sve druge skupine – osvojiti uzvisinu Kopeček. Na Kopečeku su se trebale spojiti s ostalim njihovim snagama koje su u isto vrijeme nadirale iz drugih pravaca i potom krenuti u napad na Daruvar. Međutim, grupa koja je prilazila od strane Miljanovca naišla je na Cajsperk sokak u kojem se nalazi nekoliko kuća i obitelji uglavnom s prezimenom Cajsperk.

Preciznije, grupa je naišla na Slavka Cajsperka i njegovu braću Zdenka i Josipa koji su ovdje branili svoje domove i svoje obitelji. Slavko se u toj obrani pokazao istinskim junakom jer je od jutra do podneva zadržavao neprijatelja. Oko 40 pobunjenika napadalo je trojicu braće od kojih dvojica nisu mogla ozbiljnije pomoći jer su s lovačkom puškom i karabinom bili pod neprestanom vatrom. Priča o heroju Domovinskog rata Slavku Cajsperku epska je priča koja možda nikada ne bi ugledala svjetlo dana da nije Zvonka Kovačića koji je prikupio izjave svjedoka tog nevjerojatnog pothavata, a najslikovitije o njemu govori sjećanje tada sedmogodišnjeg Slavkovog sina Darija koje prenosimo u cijelosti.

Početak rujna. U ponedjeljak je trebao biti moj prvi školski dan drugog razreda osnovne škole.

A u nedjelju, odjednom, u rano jutro, nešto iza 5 sati, probudio me lom prozorskih stakala iznad moga kreveta. Sve iznad mene rušilo se, a zidove kao da je nešto u nizovima bušilo. Počeo sam plakati jer nisam shvaćao što se događa. Bio sam prestrašen i pao sam s kreveta. Netko mi je snažno stavio ruku na usta i prstom dao do znanja da trebam šutjeti, da trebam biti jako tih. Ubrzo sam shvatio da je to moja mama. Meci su iznad naših glava parali prostoriju. Cijela soba se sve više ispunjavala zavjesom od prašine a zvukovi i tutnjava koja se čula bili su zastrašujući. Stisnuo sam se uz mamu na podu sobe a uz nas su već bile i moje sestre Daniela i Slavica. Kao djeca svi troje smo spavali u istoj sobi i do prije nekoliko trenutaka očekivali smo prvi dan škole.

Imao sam sedam godina i bio sam najmlađi od djece. Povukli su me za sobom. Puzajući smo krenuli iz sobe prema kupaonici koja se upravo gradila i završavala. Mama nas je sve ugurala u kadu za koju se nadala da će nas bolje zaštititi. Na kraju se i ona uvukla unutra, sve nas zagrlila, stisnula uz sebe i pokrila blazinom. Tatu nigdje nisam vidio.

Kasnije sam saznao što se događalo prije nego što su neprijateljski meci počeli parati sobu u kojoj sam spavao zajedno sa svojim sestrama. Tata je zajedno sa svoja dva brata, Zdenkom i Josipom, čuvao naš sokak od nepoželjnih „gostiju“. U sokaku je bilo još nekoliko kuća ali ispalo je da smo tada samo mi Cajsperki bili tamo. Tata se tog kobnog jutra oko 4:30 vratio s noćne straže. Sjeo je i skuhao si kavu koju je planirao popiti prije nego što će krenuti na posao u Šumariju.

Noć je bila vrlo mirna pa je bio malo opušteniji nego inače. Odjednom, čuo je pucanj negdje vani. Bio je iznenađen jer do prije nekoliko trenutaka sve je bilo vrlo mirno. Krenuo je prema vratima i, za svaki slučaj, ponio sa sobom pušku ‘thompson’ s jednim okvirom te torbicu u kojoj je bilo još 5 okvira metaka. Zgrabio je i dvije bombe fitiljače koje je imao uz sebe. Otvorio je kućna ulazna vrata, krenuo niz stepenice… i odmah bio napadnut. Bacio se sa stepenica koliko god je mogao. Spasio se, ali više nije mogao natrag u kuću. Ubrzo je shvatio da se događa pravi napad iz više smjerova jer meci su neprestano fijukali oko njega i bušili zidove kuće. Odšuljao se pet metara dalje prema obližnjoj šupi u kojoj se brzo organizirao i utvrdio.

U stvari, strašno se bojao. Bio je šokiran silinom napada koji se upravo odvijao. A čim je shvatio da četnici nastoje prodrti baš u kuću, i to upravo tamo gdje se nalaze njegova djeca, uhvatio ga je gotovo smrtni strah. Bojao se da će četnici ući unutra i sve nas pohvatati. Time bi i za nas i za njega sve bilo gotovo. Uskoro su ga napadači počeli gađati i s tromblonima. Jedan od njih je pokušao krenuti prema kući, no tata ga je uspio pogoditi s dva metka i raniti. Ranjenika su njegovi odvukli u obližnje kukuruze iz kojih su vršili napad. Kukuruzi im nisu bili osobit zaklon, ali istovremeno su im pomogli da budu nevidljivi.

Baš te godine smo i mi, i svi naši susjedi, posadili kukuruze koji su dosezali sve do puta koji prolazi uz naše kuće. Tako su se napadači mogli privući jako blizu i napadati nas iz velike blizine. Na nekim mjestima razdaljina od nas do njih je bila samo petnaestak metara. Napadača je bilo tridesetak, a dio njih se usmjerio na mog tatu koji je grčevito branio svoj dom. Borio se i slušao što dovikuju jedni drugima. Ubrzo je shvatio da je riječ o našim susjedima koji imaju kuće u blizini, gore uz glavnu seosku ulicu. Temeljem njihovog dovikivanja shvatio je da vrlo dobro, vrlo precizno, znaju u kojem dijelu kuće se nalazi naša soba u kojoj smo spavali. Dovikivali su se da treba napasti upravo našu sobu i dio kuće gdje povremeno spava naš bratić Tomislav Modrušan koji je bio policajac. Tata je razumio da ako se četnici dočepaju nas djece morat će se predati. Zato je odlučio boriti se do zadnjeg daha.

FOTO: Tony Hnojcik/Bitka za Doljane

Napadači su upravo pojačavali napad prema nama i počeli koristiti i tromblonske mine. Jedna mina je eksplodirala u sobi pored one u kojoj smo do maloprije spavali, svega nekoliko metara od kupaonice i kade u kojoj smo se stisnuli. Eksplozija je bila strašna i zaglušujuća. Nikad neću zaboraviti taj prasak. Sav prestrašen, pod onom debelom blazinom, nisam ništa mogao vidjeti, ništa pouzdano znati… Mislio sam da se sve oko mene ruši, da krova više nema i da ćemo svi uskoro biti zatrpani, gotovi… Mama je stalno ponavljala: „Molite, molite, molite…“ Prestrašeni, svi smo molili, onako kako smo znali. Molitva, stah, suze i drhtanje prožimali su se i miješali iz trenutka u trenutak.

Unutar kuće odjeknuo je prasak još Njedne tromblonske mine. Ova je pala i eksplodirala nasred kuhinje. Nakon toga zidove su počeli parati dum dum meci. Popadale su sve rolete i svi prozori,  a dio zidova je već bio znatno uništen. Televizorski ekran je bio izbušen i izrešetan. Detonacije su se ponavljale u nedogled i bojao sam se da nikada neće prestati. Svi smo drhtali od straha jer smo svi zajedno osjećali da neprijatelj uporno napada baš na nas. Snažno smo osjećali da je napadačima cilj da nas uništi i da nas više nema. Taj strašan osjećaj dodatno nas je uništavao. Ipak, i dalje smo molili stisnuti jedni uz druge… Tata se vani još uvijek grčevito borio. Usmjerio se na zaštitu nas koji smo bili u kući. Branio je prilaz stepeništu jer je znao da smo gotovi, da je gotov, onog trena kada netko od četnika uspije ući. Znao je da to nikako ne smije dopustiti. Istovremeno, morao je djelovati racionalno i selektivno. Nije smio rasipati streljivo jer ga nije bilo napretek. Zato je odlučio djelovati tek kad bi netko od četnika krenuo prema stepenicama.

Mama je stalno ponavljala: ‘Molite, molite, molite…’

Sati su prolazili, četnici su i dalje pritiskali vjerujući da će ga kad-tad slomiti ili da će jednostavno ostati bez metaka… No, i njima je vrijeme prolazilo i nisu ga imali napretek. Tata, usmjeren na stepenište, i dalje se uporno branio. Na kraju je ostao još samo s jednim okvirom metaka. Zadnjim. Neprijatelj je i dalje nadirao a jedan od napadača je zamalo ušao u kuću. Tata je sve više bio na izmaku snaga. Ipak, još uvijek je grčevito branio stepenište i ulaz u kuću. Još uvijek ih je sprečavao da uđu. U jednom trenutku je čuo kako četnici u kukuruzima jedni drugima dovikuju da se trebaju čuvati ogradne žice oko dvorišta jer je sva pod naponom struje. ‘Odakle im ovo’, zapitao se? Ubrzo se sjetio da je još prije godinu dana, kada je zajedno s mamom razvlačio ogradu oko dvorišta, naišao susjed Stojan i pitao ga koja je uloga smotuljka žice koji se (u stvari samo privremeno) nalazio na jednom dijelu ograde. Tata mu je u šali, ali ozbiljno, odgovorio da kroz tu žicu uvijek pusti struju prije spavanja. Dodao je da je to ‘za svaki slučaj – ako bi tko naišao’. Napadači su, očito, raspolagali s tom informacijom koju su jedino od susjeda Stojana mogli dobiti. Vjerovali su u tatinu nevjerojatnu priču da je cijela ograda pod strujom i da stoga svaki njihov dodir ograde za njih može biti koban. To im je u određenoj mjeri kompliciralo djelovanje i cijeli napad. Istovremeno, tati je to išlo u prilog. Zadnji okvir metaka s kojim je raspolagao počeo se prazniti… A onda, nešto prije 13 sati, na putu koji vodi prema našoj kući pojavilo se borbeno vozilo iz kojega se pucalo. Tata nije odmah shvatio što se događa i tko je u vozilu. Odjednom, iz vozila su počeli iskakati specijalci s čarapama na glavama. Sijali su rafale prema kukuruzima u kojima su se nalazili napadači na koje su vikali: ‘Ovdje hrvatska policija, predajte se!’ Iz kukuruza su se mogli čuti mnogi jauci a za nekoliko trenutaka je postalo jasno da se četnici povlače. Tati je laknulo jer je shvatio da je, nakon više od šest sati borbe, svemu došao kraj. Tata, moj heroj, uspio je obraniti mene, sestre, mamu, svoj dom – cijelu svoju obitelj. Nakon što su se četnici razbježali izašao je iz svog dobro utvrđenog položaja, pozdravio se s policajcima i krenuo u kuću.

FOTO: Tony Hnojcik/Bitka za Doljane

Već s vrata je vikao mami:
‘Maro, Maro, izađi. Gotovo je. Došli su naši.’ Gotovo da ga nisam mogao prepoznati kad sam ga ugledao. Lice mu je bilo crno, prašnjavo i čađavo, izmučeno i potrošeno, podočnjaci kao nikad prije… Bio je drugačiji, odjednom puno stariji. Bio je mrtav umoran ali beskrajno sretan što nas vidi žive. A ni našoj sreći nije bilo kraja. Svi smo se međusobno grlili kao nikad do tada.

Obitelj Cajsperk morala se istog dana razdvojiti, Slavkova supruga Marica s troje djece otišla je u progonstvo. Slijedili su teški dani za Daruvar i presudne borbe koje su se osvajanjem vojarne Polom okrenule u korist hrvatskih snaga. Grad je obranjen, a obitelj Cajsperk u veljači je 1992. ponovno bila na okupu.

Puno je takvih malih, a velikih heroja Domovinskog rata čije će priče biti otkrivane u posebnom izdanju Domoljubnih minuta koje možete slušati svake nedjelje u 20 sati na Hrvatskom katoličkom radiju.