Za većinu katolika naziv “sv. Monika”, podsjeća na sliku svete i pobožne žene, koja se najviše ističe po svojoj vjernoj, postojanoj molitvi koja je dovela do obraćenja svetog Augustina. Doista, ova bi slika bila točna, ali ima još mnogo toga za naučiti iz njezina života i primijeniti u praksi u našem vlastitom životu, piše M.C. Holbrook s portala Catholic Exchange.

Prvo što možemo naučiti iz Monikina života jest da ono što ju je učinilo sveticom nije to što nikada nije “zabrljala”, već to što se pribrala i udvostručila svoje napore kako bi pokušala biti bolja. Rano u životu Monika se borila s alkoholizmom. Štoviše, tek nakon što je uhvaćena počela je raditi na prevladavanju te navike. Ispostavilo se da je Monika počela kao “obična” osoba – baš poput nas. Bog je iskoristio njezin pad iz milosti da je ponizi, da joj omogući da se prepozna kao “ona koja nije”, i da je uzdigne u svetosti dok je sve svoje pouzdanje polagala u “Onoga koji jest” (Sv. Katarina Sijenska).

Drugo, Monika nije birala muža. Da je bilo ikakve nade da se zaljubi u njega, uništio bi je svojim bijesom i nevjerom. Nije bilo ničeg “ljupkog” u vezi s njezinim mladoženjom.

Monikina ljubav prema njezinu mužu bila je najčišća ljubav koju je duša mogla imati jer je to bila ljubav koja je izvirala iz Božje ljubavi. Bila je to vrsta ljubavi koja će ostati vjerna molitvi za dušu svoga muža sve do dana njegove smrti.

Monika vjerojatno nikad nije voljela romantičnom ljubavlju svog muža, ali to ne znači da ga nije voljela kao osobu. Ljubav koju je Monika imala prema svom mužu nije ovisila o osjećajima privrženosti, već se temeljila isključivo na činu volje. Monikina ljubav prema njezinu mužu bila je najčišća ljubav koju je duša mogla imati jer je to bila ljubav koja je izvirala iz Božje ljubavi. Bila je to vrsta ljubavi koja će ostati vjerna molitvi za dušu svoga muža sve do dana njegove smrti.

Po njezinoj molitvi muž joj se obratio, te je njegova životna svrha u Božjem planu spasenja postignuta, ali za Moniku je bilo još posla koji je trebalo obaviti.

Većinu godina u braku provela je u tuzi i boli. Moniku je možda najviše žalostilo to što je njezin muž odbio dopustiti krštenje njihove djece. Sigurno se pitala: “Zašto bi mi Bog dopustio takvu patnju?” No bez njezinih teških i teških okolnosti, malo je vjerojatno da bi se Monica molila tako žarko kao što je molila — desetljećima. I, kažu nam povjesničari, zahvaljujući Monikinoj ustrajnosti u molitvi i dobrom primjeru njezin se suprug na kraju obratio. Ubrzo nakon obraćenja, umro joj je muž. Njegova životna svrha u Božjem planu spasenja sada je postignuta, ali za Moniku je bilo još posla koji je trebalo obaviti.

Njezin sin, Augustin, bio je naizgled još veći “izgubljeni slučaj” nego njezin suprug, budući da je bio upleten u hedonistički način života, čak se hvalio svojim seksualnim podvizima. Što je najgore od svega, Augustin je prihvatio manihejstvo. Glasne molitve svete Monike bile su prvenstveno zaslužne za obraćenje njezina muža, no činilo se da će biti potrebno i više od toga da se vrati njezin zalutali sin. Što je zadobilo milost obraćenja u životu sv. Augustina? Dar suza svete Monike.

Sin tolikih suza nikada neće propasti. (Sv. Ambrozije sv. Moniki)

Dar suza je oblik molitve, i to je možda najučinkovitija molitva koju imamo iz dva razloga. Prvo, to je učinkovita molitva jer je to molitva koju upućujemo kada uopće nemamo riječi. U ovim vremenima Duh Sveti moli u nama i kroz nas, “dolazeći u pomoć našoj slabosti; jer ne znamo moliti kako treba, ali sam Duh posreduje neizrecivim uzdisajima” (Rim 8,26). A ako Duh Sveti moli za nas…onda znamo da je naša molitva već uslišana jer Bog će moliti samo za ono što On hoće!

Što je onda s bezbrojnim ženama čija je jedina utjeha bio primjer svete Monike, koja je razumjela kako je hodati u njihovim cipelama i koja je imala milost maknuti fokus sa sebe kako bi drugima mogla pružiti podršku i utjehu koju tako očajnički potreban?

Drugi razlog zašto je dar suza najučinkovitija molitva koju imamo je taj što je to molitva bola. Naša tuga zbog okolnosti u kojima živimo je nešto što je uvijek tu, skriveno u našim srcima, sve dok se ne riješi okolnost koja nam slama srca. Bog nam može dati mir u toj tuzi, ali to ne znači da tuga nestaje. Stoga je naše prolijevanje suza način da „molimo bez prestanka“ jer smo neprestano žalosni – i stoga uvijek molimo – na tu nakanu, koja je, paradoksalno, razlog za radost! Samo u kršćanskom životu radost i tuga mogu na takav način suživjeti u ljudskom srcu.

Konačno, posljednja lekcija koju treba naučiti iz života svete Monike je da nije samo čekala petnaest godina, plačući, dok se sveti Augustin nije obratio. Imala je vrlo važnu misiju koju je trebala izvršiti u to vrijeme, a da se usredotočila na svoje probleme, nikada ne bi imala oči da vidi što Bog od nje traži u tom razdoblju čekanja:

Njezino strpljenje i dobrota postali su izvor ohrabrenja drugim nesretnim domaćicama. (Whitney Hetzel, Svetica zaštitnica za pronalaženje strpljenja: Sv. Monika)

Sveta Monika je mogla provesti godinu dana moleći i plačući, a Bog je mogao odlučiti: “Znate što? Jedna godina je sasvim dovoljna. Vrijeme je da zapalite svog muža i prvorođenče dozom nevjerojatne milosti!” To je mogao biti kraj priče. Ali što je onda s bezbrojnim ženama čija je jedina utjeha bio primjer svete Monike, koja je razumjela kako je hodati u njihovim cipelama i koja je imala milost maknuti fokus sa sebe kako bi drugima mogla pružiti podršku i utjehu koju tako očajnički trebaju? Možemo zamisliti da je njezino suosjećanje, zauzvrat, stvorilo efekt mreškanja u krugovima utjecaja žena koje je dotakla, što je rezultiralo obraćenjem ne samo dva člana vlastite obitelji svete Monike, već i bezbrojnih drugih.

Sloboda/ Foto: Joshua Earle/ Unsplash

Kroz muževljev bijes i nevjeru, neljubaznost svekrve koju je milosrdno podnosila (budući da su živjeli u istoj kući), razne žene čiji su bolni brakovi uzrokovali tugu u Monikinu srcu, i što je najgore, nedostatak vjere kod muža i oca obitelji..nijedna od ovih mučnih kušnji nije natjerala Moniku da potraži olakšanje u alkoholnoj navici koje se prije mnogo godina teško riješila. Bilo bi to razumljivo — mogli bismo čak reći i očekivano. Ali Božje je oko bilo na Moniki. Donijela je svoje suze Isusu kako bi mu pokazala svoju bol, a On joj je zauzvrat donio utjehu i snagu koja joj je bila potrebna u tom trenutku da se pribere i počne ispočetka.

Svojom postojanom ustrajnošću i nepokolebljivim povjerenjem sveta Monika je promijenila srca ljudi oko sebe, a posebno svetog Augustina… i time promijenila tijek povijesti.

Bravo, dobri i pouzdani slugo; pokazao si da si vrijedan povjerenja u malim stvarima; Povjerit ću ti veće; dođi i pridruži se sreći svoga gospodara. (Mt 25,23)