Poznat nam je tijek događaja iz evanđelja, poznat nam je Marijin predivan odgovor „Neka mi bude po riječi tvojoj“ koji smo lijepo utkali u molitvu Anđeoskog pozdravljenja što je, na poziv crkvenoga zvona, molimo triput na dan. Toliko nam je to postalo svakodnevno i „normalno“ da previđamo upravo dramatičnost toga zbivanja, brigu i tjeskobu Gospinu, ali i iznimno snažnu vjeru kojom je mogla tako odgovoriti. Mi nju nekako gledamo predodređenom kojoj kao da je sve unaprijed bilo jasno i trebala je samo ne remetiti Božje planove. A nije to bilo za nju baš bezbolno.

Dramatičan susret Marije i anđela

Pogledajmo! Počinje već s pozdravom. Nije to: „Dobro jutro, lijepa djevojko, jesi li se naspavala?“, nego: „Zdravo, milosti puna, Gospodin je s tobom.“ Marija se zbunila i zbog toga što je bila skromna i ponizna osoba, ali i zbog sadržaja tih riječi. Pa je li ikada itko na ovoj zemlji bio tako pozdravljen? Bilo joj je poznato iz Svetoga pisma da su Božji glasnici znali pozdravljati neke izabrane ljude riječima: „Gospodin s tobom, hrabri junače!“ ili slično. Ali „milosti puna“? Tko to od ljudi može biti? Samo je Bog pun milosti. Marija se zbunila, zarumenilo joj se lice, a misli uskomešale i „stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav“. Ali to je tek uvertira koja najavljuje ono glavno što slijedi.

A to glavno je da bi trebala začeti i roditi sina i dati mu ime Isus. Bilo bi to predivno da je bila riječ o nekoj njezinoj daljnjoj budućnosti, kada bude u braku, jer što je ljepše nego postati majkom. Ali to se od nje traži sada. Odmah. Nema: evo ti tjedan ili mjesec dana za razmišljanje. Bog jest strpljiv, ali ne voli čekati. Ne zato što bi imao tanke živce, nego jer bi se stvorenje moglo predomisliti. Zato traži odgovor odmah.

Bog jest strpljiv, ali ne voli čekati.

Gospu je morao obliti znoj od šoka i iznenađenja, iako to u evanđelju ne stoji. Zato izričito veli anđelu da joj nije jasno kako je to moguće, kako će se to dogoditi: rodit će, a djevičanstva neće povrijediti. Pa gdje to još ima? Niti je toga do tada ikada bilo, niti će poslije ikada biti. Zna ona iz Svetoga pisma da su Božjom snagom starice rađale kad to prirodnim tijekom stvari više ne ide, ali djevice, bez sudjelovanja muškarca? Gospi su kroz glavu letjele misli: „Da se ja ne varam? Da to nije đavolska zamka da me zbuni? Pa ako ja i vjerujem Bogu, tko će vjerovati meni? Zar me neće proglasiti nevaljalom djevojkom, nevjernom zaručnicom (što je kod Židova onoga vremena zapravo bilo isto što i nevjerna supruga)? Zar me neće napustiti moj voljeni Josip? Štoviše, zar me neće optužiti zbog nevjere, pa ću u ime zaštite javnoga morala biti kamenovana, ubijena? Jer tako propisuje Zakon, dan u ime Božje. A zna se kako razjarena masa zna fanatično braniti moralna načela, posebno kad je riječ o drugima. Tu zna biti upravo nemilosrdno ‘moralna’. Ode moja čast, ode moja glava! Ni više ni manje.“ Takve i slične misli morale su se plesti po Marijinoj glavi. I recite, zar nisu opravdane? Ne biste li i vi slično činili u takvoj situaciji? Ili čak pobjegli od glasnika Božjega: „Oprosti, anđele, nije to za mene!“ Zato je njezin upit Božjem izaslaniku bio posve na mjestu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Kad ja s muškarcem nikakva posla nisam imala? I zanimljivo: glasnik se Božji ne ljuti na Marijino pitanje, nego lijepo i strpljivo tumači: Duh Božji, Duh Sveti to će učiniti. Bog je tu na djelu. I dijete koje ćeš roditi bit će sveto. Ma što sveto; bit će to sam Sin Božji!

Nije tu na djelu priroda sa svojim zakonima, nego Stvoritelj prirode koji je te zakone u prirodu postavio.

Ako je već pozdrav za Mariju bio iznenađenje, ovo objašnjenje moralo je biti pravi šok. Mnogi ga ne bi preživjeli. Nije tu na djelu priroda sa svojim zakonima, nego Stvoritelj prirode koji je te zakone u prirodu postavio. Kako ih je jednom u nju postavio, istom lakoćom može napraviti i iznimku od njih. A ovdje je riječ o iznimnu, veličanstvenu događaju, neponovljivu u povijesti ljudskoga roda. Bio je to pravi kairos koji je Bog ponudio čovječanstvu. Netko ga je u ime ljudi trebao slobodno prihvatiti jer Bog ništa ne nameće silom. A taj netko bila je Božja izabranica Marija. Konačno je shvatila da je to zaista Božja poruka i Božja volja. A njoj Marija nikada, ni u najmanjoj mjeri, nije stala na put; dapače ništa je nije moglo odvratiti da Božju volju ne prihvati i ne izvrši u svakom, pa i najsitnijem detalju.

Marija vjeruje Bogu

Marija je kao duboka vjernica znala koja je snaga Duha Božjega koji kod stvaranja „lebdi nad vodama“, koji u kaosu uspostavlja red, koji oživljuje i život daje, koji nadahnjuje i vodi proroke, a kojega Bog želi dati svakom čovjeku, samo ako mu se ne zatvori. Marija vjeruje Bogu. Zna da su riječi „moguće“ i „nemoguće“, ili kako bismo mi danas rekli: „normalno“ ili „nije normalno“, naši ljudski pojmovi. Za Boga nema nemogućih stvari, razumjeli ih mi ili ne. Zato spremno svoj pristanak: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“.

Sve to nije mogla bez duboke vjere, bez duboka pouzdanja u Boga.

Sve to nije mogla bez duboke vjere, bez duboka pouzdanja u Boga. Bog nikada ne vara, nikada se ne igra sa svojim stvorenjem, nego ga toliko poštuje da, tražeći njegovu suradnju, želi njegov slobodan pristanak jer samo takav izraz je ljubavi i povjerenja. I nije mu teško, ako treba, poslati jednog od vrhovnih zapovjednika nebeskih „oružanih snaga“, moćnoga Gabrijela. Prepoznala je tu vjeru u Mariji njezina rođakinja Elizabeta i reče joj: „Blažena ti što povjerova!“

Blaženi i mi ako Bogu bezuvjetno vjerujemo. A da bismo tu vjeru uvijek iznova snažili, na to nas Crkva poziva znakom zvona: ujutro, u podne i navečer. Toliko puta sam nekoć vidio u našim katoličkim selima: zvoni podnevno Pozdravljenje, a čeljad na njivi na kopanju spustila motike, naslonila se na držalicu i moli Anđeo Gospodnji. Nemojmo ga ni mi prečuti! Ono nas podsjeća na Marijinu snažnu vjeru. Na Boga. Jedna je jednostavna vjernica uvijek kad bi čula znak crkvenog zvona, pobožno uzdahnula: „Slava tebi, glasu Božji!“, zapisa nam vrsna hrvatska katolička pokojna novinarka Smiljana Rendić. Zaustavimo se, predahnimo, izmolimo tu lijepu molitvu, sjetimo se toga prevažnog susreta nebeskoga glasnika i naše predstavnice Svete Marije, Majke Božje, sjetimo se njezine snažne vjere i molimo je da osnaži i našu moleći „za nas grješnike sada i na času smrti naše“.

Izvor: Nedjelja.ba