Blagotvorni učinci čitanja

Sveti Otac u tekstu prije svega ističe blagotvorno djelovanje dobre knjige koja, „često u dosadi praznika, u vrućini i samoći nekih pustih četvrti, može biti oaza koja nas udaljava od drugih izbora koji nam ne čine dobro i koja u trenucima umora, ljutnje, razočaranja, neuspjeha, i kada ni u molitvi ne uspijevamo naći smiraj duše, može pomoći proći kroz teške trenutke i imati malo više mira“, poručio je.

Događa se, naime, da čitatelj biva obogaćen onim što dobiva od autora i to mu dopušta da procvjeta bogatstvo vlastite osobe.

Dodao je da „to čitanje otvara nove unutarnje prostore koji nam pomažu da se ne zatvorimo u onih nekoliko opsesivnih ideja, koje nas onda neumoljivo zarobe“. Poručio je da se prije češće posvećivalo čitanju, „prije sveprisutnosti medija, društvenih mreža, mobitela i drugih uređaja“, te je naglasio da u audiovizualnom proizvodu, iako „potpunijem“, „margina i vrijeme za ‘obogaćivanje’ pripovijesti ili njezino tumačenje obično su reducirani“, dok je čitanjem knjige „čitatelj puno aktivniji“. Istaknuo je da je književno djelo „živ i uvijek plodan tekst“. „Događa se, naime, da čitatelj biva obogaćen onim što dobiva od autora i to mu dopušta da procvjeta bogatstvo vlastite osobe“, napisao je Papa.

Posvetite vrijeme literaturi u sjemeništima

Sveti Otac je naglasio da je pozitivno što se „u nekim sjemeništima prevladava opsjednutost ekranima – i otrovnim, površnim i nasilnim lažnim vijestima – i vrijeme se posvećuje književnosti, čitanju, razgovoru o knjigama, novim ili starim, koje nastavljaju govoriti nam mnoge stvari“.

Ustvrdio je, međutim, da općenito na putu formacije nema odgovarajućeg prostora za književnost, koja se smatra „sporednim izrazom kulture koji ne bi pripadao putu priprave, a time i konkretnom pastoralnom iskustvu budućih svećenika“. „Takav pristup nije dobar“, naveo je Papa te dodao da on vodi „obliku ozbiljnog intelektualnog i duhovnog osiromašenja budućih svećenika, koji stoga nemaju privilegiran pristup, upravo kroz literaturu, srcu ljudske kulture i još više srcu ljudskog bića“. Jer, u praksi, književnost ima veze „s onim što svatko od nas želi od života“ i „ulazi u intiman odnos s našim konkretnim postojanjem, s njegovim bitnim napetostima, željama i značenjima“.

Knjige – pratitelji na putu

Prisjećajući se godina svog poučavanja u isusovačkoj školi u Santa Feu, između 1964. i 1965., Papa je napisao da su neki učenici morali proučavati El Cida, dok su oni „od njih tražili da čitaju Garcíu Lorcu“. „Tako sam odlučio da će kod kuće proučavati El Cida, a ja ću tijekom nastave govoriti o autorima koje su djeca najviše voljela“, prisjetio se, dodajući da su više voljeli suvremena književna djela, ali da su, čitajući te stvari koje su ih privlačile, više uživali općenito u književnosti, poeziji, pa su onda prelazili i na druge autore“, jer „na kraju, srce traži više i u književnosti svatko nađe svoj put“.

Tako sam odlučio da će kod kuće proučavati El Cida, a ja ću tijekom nastave govoriti o autorima koje su djeca najviše voljela.

S tim u vezi, Papa je poručio da voli „tragičarske umjetnike, jer bismo svi mogli osjetiti njihova djela kao svoja, kao izraz vlastite drame“. Upozorio je da se ne smije čitati nešto iz obveze, već da se čitanje bira s otvorenošću, iznenađenjem i fleksibilnošću.

Susresti Isusa koji je postao tijelom

Sveti Otac je u Pismu naveo da se danas, da bi „dostojno odgovorili na žeđ mnogih ljudi za Bogom, da ju ne bi pokušavali utažiti otuđujućim prijedlozima ili Isusom Kristom bez tijela“, vjernici i svećenici, naviještajući Evanđelje, moraju zauzeti da „svi mogu susresti Isusa Krista koji je postao tijelo, postao čovjek, postao povijest“.

„Nikada ne smijemo izgubiti iz vida ‘tijelo’ Isusa Krista, to tijelo sačinjeno od strasti, emocija, osjećaja, konkretnih priča, ruku koje dodiruju i liječe, pogleda koji oslobađaju i ohrabruju, gostoljubivosti, oprosta, izazova, hrabrosti, neustrašivosti: jednom riječju, ljubavi“, istaknuo je. Dodao je da iz tog razloga čitanje može buduće svećenike i sve pastoralne djelatnike učiniti još osjetljivijima za puno čovještvo Krista u kojemu je njegovo božanstvo potpuno razliveno.

Navika čitanja ima pozitivne rezultate

U pismu Papa također navodi pozitivne posljedice koje za studente proizlaze iz „navike čitanja“, koja, kako je napisao, pomaže u stjecanju šireg vokabulara, razvijanju različitih aspekata vlastite inteligencije, potiče maštu i kreativnost, omogućuje da se osoba nauči izražavati na bogatiji način, poboljšava sposobnost koncentracije, smanjuje razinu kognitivnog pogoršanja, smiruje stres i tjeskobu.

Čitajući zaranjamo u likove, brige, drame, opasnosti, strahove ljudi koji su konačno prevladali izazove života.

Konkretno, čitanje nas „priprema da razumijemo i stoga se suočimo s različitim situacijama koje se mogu pojaviti u životu. Čitajući zaranjamo u likove, brige, drame, opasnosti, strahove ljudi koji su konačno prevladali izazove života“. A s Borgesom se književnost može definirati kao „slušanje nečijeg glasa“, ustvrdio je Sveti Otac.

Usporite, razmislite, slušajte

Književnost služi „za učinkovito doživljavanje života“. I ako je „naš uobičajeni pogled na svijet kao ‘reduciran’ i ograničen zbog pritiska“ različitih osobnih obveza i „čak i služba – kultna, pastoralna, karitativna – može postati samo nešto što treba učiniti, rizik je da padnemo u djelotvornost koja banalizira razlučivanje, osiromašuje osjetljivost i reducira složenost“, napisao je.

Dakle, u svakodnevnom životu moramo naučiti distancirati se od onoga što je neposredno, usporiti, razmatrati i slušati.

„Dakle, u svakodnevnom životu moramo naučiti distancirati se od onoga što je neposredno, usporiti, razmatrati i slušati“, poručio je dodajući da se to može dogoditi kada zastanemo čitati knjigu. „Korisno je povratiti gostoljubive, nestrateške načine odnosa prema stvarnosti“, potrebna je „distanca, sporost, sloboda“ za pristup stvarnosti, jednostavnim riječima, a književnost nam omogućuje da „istreniramo pogled da tražimo i istražujemo istinu o ljudima i situacijama, pomaže nam izraziti svoju prisutnost u svijetu“, primijetio je Papa.

„Čitajući književni tekst vidimo očima drugih, razvijamo empatičnu moć mašte, otkrivamo da ono što osjećamo nije samo naše, ono je univerzalno, i tako se ni najnapuštenija osoba ne osjeća sama“, napisao je Sveti Otac u Pismu.