Ljeto je prilika da zastanemo i sagledamo sve  što se tijekom godine nakupilo u našem srcu. Možda je ljeto idealna prilika za propitati i naš odnos s Bogom. Cijelu godinu nudi nam se mnoštvo molitvenih susreta, duhovnih obnova, hodočašća, seminara, koncerata duhovne glazbe, večeri slavljenja i slično te mnogi od nas rado odlaze na to, što je dobro i pohvalno, ali pitanje koje postavljam i sebi i vama jesmo li se uistinu duhovno obnavljali ili smo išli i ne pitajući se zašto idemo.

Želim li te susresti?

Ponekad mi se čini da se u raznolikoj ponudi često izgubimo i motiv naših odlazaka na gore navedene susrete nije osobni rast i susret s Bogom nego želja da budemo viđeni. Uđemo u napast uspoređivanja s drugima jer vjeru krenemo mjeriti po broju odlazaka na neki susret ili duhovnu obnovu pa olako zaključimo da što više idemo na to to smo veći vjernici od onog drugoga koji ne ide. Može li se vjera izmjeriti ili izvagati? Naravno da ne može. Ona je jedino vidljiva kroz naša djela i kroz način kako se nosimo sa svime što život donese. Stoga, naša prisustva na svim susretima moraju biti vidljiva u našim djelima, a ne u našim riječima.

Idemo li na sva ta događanja da bismo bili viđeni ili da svoje vrijeme damo Bogu?

Pitanje koje si trebamo postaviti je koga želimo susresti i koga želimo slaviti svojim životom. Idemo li na sva ta događanja da bismo bili viđeni ili da svoje vrijeme damo Bogu? Promislimo li jesmo li uopće dozvolili Njemu da nam iz susreta u susret dotiče srce i mijenja nas. Postajemo li bolji nakon svega ili se u naše srce uvuče još veća oholost, nadimanje, uspoređivanje, zavist….

Osobni susret s Bogom

Sve nas to treba upućivati na osobni susret s Bogom i ako toga nema uzalud su sve naše obnove te ako naše srce ne vapi za osobnim susretom s Njim svaki dan onda ga nismo ni susreli.

Isti onaj Bog sa svih silnih susreta čeka nas u našoj svakodnevnici, u našoj obitelji, na našem radnom mjestu, na fakultetu, u školi, ali pitanje je jesmo li ga spremni susresti. Ponekad je najlakše otići na sat dva i na neki način odraditi taj susret, ali jako je teško ostati vjeran i moliti i onda kada ti se ne da, i onda kada ti je križ pretežak, i onda kada ne vidiš smisao molitve…

Neka ljeto ne bude odmor od Gospodina nego odmor s Gospodinom i to ne od sutra već od danas.

Stoga, neka nam takvi susreti budu na poticaj i rast, susreti na kojima ćemo u zajedništvu s drugima moliti i slaviti Gospodina. Volim reći da na tim susretima skupljam zalihe za one dane kada mi je teško moliti i kad mi se ne da, ali nikako ne mogu zamijeniti svakodnevni susret s Njim.

Dok željno iščekujemo jesen i nove susrete prepoznajmo koje plodove nosimo s prethodnih. Neka ljeto ne bude odmor od Gospodina nego odmor s Gospodinom i to ne od sutra već od danas.