Na samom početku predavač povezuje molitvu uz borbu. Molitva je odnos s Bogom, ali ne smijemo bježati od toga da je molitva i borba. Molitvom ulazimo u rad za duše, spašavamo najprije svoju dušu, a zatim i duše onih koji su nam povjereni.

Molitva je odnos s Bogom, ali ne smijemo bježati od toga da je molitva i borba.

Povukao je paralelu s pričom o Tobiji. Iako sam Tobija nije doživio prognanstvo svog naroda zbog ratnog zbivanja, on je živio pod teretom te činjenice. Oni su prognani iz Izraela, gdje su bili ponosni što su Židovi, u Ninivu, grad u kojem nisu bili dobrodošli. Tobijin otac je jedan od onih koje je unatoč svemu ostao vjeran Božjem nauku i Božjim zapovijedima. Unatoč tome što je Tobijin otac bio pravedan, činilo se da stvari nikako ne idu na bolje. Često se i nama događa da nam se čini da Bog šuti. Često pomislimo da činimo sve što možemo, a pomaka nema.

“Dokle god su se Tobit i njegova obitelj mogli na neki način osloniti na svoju snagu i pravednost, iako nisu toga bili svjesni, još uvijek se nisu u potpunosti predali Bogu. To je možda i najteža poruka kršćanstva, mi se moramo predati da bismo pobijedili. Tobit odlučuje umrijeti i jedino ga njegova vjera u kojoj je samoubojstvo grijeh, odvaja od tog čina. Tek tada on predaje sve Bogu, kad se čini kao da je sve pokušao. Tada se on vraća kući i njegova molitva biva uslišana. Zašto tek tada? Zato jer je stvarno prošla kroz njegovo srce. Ako se pitamo zašto naše molitve nisu uslišane, vjerojatno zbog toga što nisu prošle kroz naše srce”, istaknuo je Ricov.

Ako se pitamo zašto naše molitve nisu uslišane, vjerojatno zbog toga što nisu prošle kroz naše srce.

Mladima koji se odlučuju za životni poziv ili koji su pred zidom jer ne vide gdje ih Bog zove, potreban je i drugi čovjek. Mlad čovjek koji je izgubljen sigurno neće moći sam doći do te odluke. Nalazimo se danas u jednoj velikoj krizi duhovnih pratitelja, a u važnim odlukama treba nas netko pratiti.

“Potreban je drugi čovjek koji će te voditi dok se Krist ne oblikuje u tebi. Kad se Krist oblikuje, onda On vodi. I dalje možemo drugoga tražiti savjet, ali će nam više stvari biti jasne same od sebe”, objasnio je predavač.

Potreban je drugi čovjek koji će te voditi dok se Krist ne oblikuje u tebi.

Na kraju je naglasio mladima važnost odluka koje sad donose. Te odluke mogu odrediti cijeli život, ali i vječnost.

“Uvijek potičem da živite Božji plan A. Ja sam uložio godine svog života da otkrijem Boga i Božji plan za mene i sad sam siguran da živim ono što Bog želi za mene. Presretan sam i želio bih da svi to osjetite. Želio sam služiti Bogu, a u isto vrijeme bio sam zbunjen jer nisam osjećao svećenički poziv. Znao sam da želim brak i obitelj. Bog mi je sad to dao. Bog želi to za svakoga od nas. Jesmo li spremni doći do toga da se stvarno odreknemo svega svojega i prepustimo u potpunosti Bogu? Bit ćemo na kušnji i činit će nam se da gubimo sve što nam je drago, ali Bog će to na kraju dat’.” zaključio je Ricov.

Poslije predavanja uslijedilo je euharistijsko klanjanje koje je predvodio župnik don Ivan Terze.