Opće upute Rimskog misala vrlo specifično govore o šutnji prije i za vrijeme liturgije. Evo što je o svetoj šutnji važno znati.
Čitamo: “U određeno vrijeme neka se, kao sastavni dio slavlja, obdržava i sveta šutnja. Narav pak te šutnje ovisi o trenutku u kojemu u pojedinome slavlju dolazi. Svaki pojedini vjernik sabire se u pokajničkome činu i nakon poziva na molitvu; kad završi čitanje ili homilija, kratko razmatra o onome što je čuo, a poslije pričesti hvali i moli Boga u svome srcu.”
Prije liturgije također treba biti šutnja: „Pohvalno je da se već prije samoga slavlja obdržava šutnja u crkvi, u sakristiji i njima bližim mjestima, kako bi se svi oraspoložili da pobožno i pravo vrše sveta otajstva” (br. 45).
Iako nije spomenuto u Općim uputama Rimskog misala, postoji duga praksa održavanja tišine unutar tijela crkve nakon mise. Neke crkve eruptiraju u buci nakon što misa završi. Time se uništava molitveno ozračje koje je pogodno i primjereno privatnoj molitvi nakon mise.
Kako župnik potiče ozračje tišine? Dajući sam dobar primjer. Ako hoda gore-dolje i sudjeluje u glasnim razgovorima, onda daje pogrešan primjer ljudima. Još je gora praksa da svećenici, đakoni i ministranti razgovaraju u prostoru svetišta prije mise.
Neke pažljivo sročene opomene tijekom razdoblja navještaja pred kraj mise uvelike bi doprinijele poticanju ispravnog ozračja u vezi sa šutnjom. Ljudi često nisu svjesni prirode svog čavrljanja koja im odvlači pažnju i otvoreni su za ispravljanje.
Jedan način kako možete utišati osobe koje počnu razgovarati s vama u crkvi prije mise jest da im šaptom odgovorite. Uglavnom shvate znak (da trebaju govoriti tiho) i ne uvrijede se, donosi Simply Catholic.