Prosječni među političarima i intelektualcima određuju što je dobro a što loše, što je napredno a što nazadno. Na taj se način liberalna ideologija počinje pretvarati u sredstvo za vladanje.
Francuska revolucija, koju pojedini intelektualni krugovi opisuju kao veliki iskorak čovječanstva u pravcu slobode i jednakosti svih, ima i onu tamnu stranu. Umjesto prosvjetiteljskog duha revolucionari su na početku pokazali ljudsku sklonost nasilju, teroru nad onima koji su stajali na putu njihova poimanja slobode i ravnopravnosti. Ono što se događalo krajem 1793. pa do sredine 1794. s ciljem očuvanja Francuske revolucije, ukazalo je na to da i borci za slobodu i ljudska prava mogu biti bestijalniji od onih protiv kojih se bore. Grozna djela nasilja koja su počinili republikanci, potakli su francuskog pisca Antoinea de Rivarola da napiše slijedeće riječi: „Najciviliziraniji narodi nisu udaljeniji od barbarstva nego je to bliješteće željezo od rđe. Narodi i metali su samo na površini polirani.“
Revolucija ubija i svoju djecu
Fašizam i nacizam na poseban su način pokazali onu destruktivnu stranu ljudskog stvorenja. Upravo su zbog te tamne strane ljudskog stvorenja, želje za vlašću, sve revolucije su završavale, barem u začecima, nasiljem pobjednika na neistomišljenicima. Na svoj način o tomu govori komunistička revolucija koja je u ime navodne slobode ubila više od stotinu milijuna neistomišljenika, pa čak i onih koji su sudjelovali u njezinoj pobjedi ili su joj se radovali. O tome svjedoče ubojstva u Kini za vrijeme Mao Ce-tunga; u Sovjetskom Savezu, pogotovo u vrijeme vladavine Staljina; kao i u mnogim drugim komunističkim zemljama.
U Jugoslaviji se pod vodstvom Josipa Broza Tita pokazalo da revolucija ne ubija samo protivnike nego i vlastitu neposlušnu djecu. Na vlast u Titovoj Jugoslaviji nisu došli oni istinski antifašisti nego destruktivni ideolozi koji su jedno zastupali, a drugo radili – koji su zaboravili na socijalnu pravednost i slobodu kad su se dočepali vlasti. Ti takozvani antifašisti pretvorili su se preko noći u destruktivce, slične onim radikalnim republikancima u Francuskoj. Za Bleiburg i bezbrojne zločine nad hrvatskim narodom nisu krivi samo pojedini srpski partizani nego i hrvatske marionete čiji je nagon za vlašću bio jači od domoljublja. Nagon za vlašću došao je do izražaja u međusobnom obračunu komunista, titoista i staljinista, koji su se do tada rado kitili perjem antifašizma. Želja za ovladavanjem drugim upravo je ona tamna strana ljudskog stvorenja koja često i dobre namjere pretvara u zle čine.
Mnogi od revolucionara svijeta, koji su religijama predbacivali nasilje nad neistomišljenicima, pokazali su se čak i gorim od vjerskih fanatika koji su zloupotrebljavali Boga za svoje vlastite ciljeve.
Bolest želje za vlašću
Odakle dolazi ljudska bestijalnost, čak i kod onih koji govore o plemenitim idejama slobode, tolerancije i ravnopravnosti? Psiholog Jung dao je najbolji odgovor svojim zapažanjima kako je kod čovjeka želja za vlašću jača od svih drugih nagona, pa čak i onog seksualnog. Samo se na taj način može shvatiti činjenicu da su u ime plemenitih ideja slobode i tolerancije ili vjere u dobroga i pravednoga Boga počinjena tolika zvjerstava kroz ljudsku povijest.
Nažalost, i u 21. stoljeću se pokazuje ispravnom Jungova misao o ljudskom nagonu da bude bog drugima, da u potpunosti ovlada njima, čak i tada kad govori o vjeri, slobodi, jednakosti i liberalnoj ideologiji. Zloupotreba vjere u svrhu ovladavanja drugim, danas se najbolje pokazuje u islamskom svijetu, u teokratskim državama poput Irana i Afganistana, ali i u mnogim drugim u kojima vlada šerijatski zakon.
Slično se nešto može reći i za današnje ponašanje velikih sila koje propagiraju ekonomiju i mir na globalnoj razini, dok istovremeno pokušavaju naturiti svoje interese drugim narodima, ovladati njima. Istina, to se ne događa uvijek nasijem, kao što je slučaj ruske agresije na Ukrajinu ili svojevremenog američkog upada u Irak, koje se opravdavalo lažnim pričama o tome kako Sadam posjeduje kemijsko i biološko oružje. Kina to radi na suptilniji način osvajajući malim ulaganjima velike prirodne resurse širom svijeta, pogotovo u onim manje razvijenim zemljama.
Metode liberalne ideologije
Liberalna ideologija, koju protežiraju lobistički krugovi u pojedinim zapadnim zemaljama, također se dobro uklapa u pokušaj ovladavanja drugima. Istina, neposlušne se ne kažnjava nasiljem, nego diskreditiranjem. Ti isti lobistički krugovi ekstremnog liberalizma, prema kojemu je sve tradicionalno loše a liberalno dobro, ne primjećuju da na taj način izbijaju vlastitoj civilizaciji tlo ispod nogu. Posljedice ekstremno liberalne ideologije već se pokazuju u mnogim zapadnim zemljama koje su urušavajući pravu obitelj, zaboravile da bez rađanja nema niti svijeta. Posljedice te ekstremne liberalne politike, koja se sustavno obračunavala i s vlastitom tradicijom, danas su u Europi vidljive na svakom koraku. Europska društva se zbog te slijepe politike i ideologije nalaze u iznimno teškom stanju. Sve jača prisutnost uvezenog neprosvijećenog islama okreće domicilno stanovništvo prema desnim strankama, pa i onim vrlo opasnim. Europa stoji pred velikim izazovima. Prosječni među političarima i intelektualcima određuju što je dobro a što loše, što je napredno a što nazadno. Na taj se način liberalna ideologija počinje pretvarati u sredstvo za vladanje, što za posljedicu ima gubitak individualne slobode. A tamo gdje nema one istinske slobode, sučeljavanja različitih mišljenja, tamo se rađa ideja za novim revolucijama. U tom kontekstu treba promatrati naglo jačanje radikalne desnice u Europi, koja u sebi vidi onu snagu koja bi mogla zaustaviti proces erozije zapadne civilizacije.
Vrijeme je da čovjek u Europi nauči nešto iz prošlosti ukoliko ne želi nova nasilja u ime navodne nove slobode. Upravo to iskustvo upozorava današnje političke i ekonomske elite da krivicu za bolnu prošlost ne snose samo nasilni revolucionari nego i oni koji su toliko bili opčinjeni vlašću da nisu primjećivali potrebu za promjenama.
Izvor: Nedjelja.ba