Prije nego što krenemo na duhovno putovanje kojim su prolazili kršćanski mistici, osvrnimo se na četiri načela za ispravno razumijevanje toga puta, kako nam predlaže papa Ivan Pavao II. (usp. NMI 33). Cilj duhovnoga putovanja jest doći u zagrljaj Presvetoga Trojstva, piše fra Josip Ikić za Svjetlo riječi.

Ustrajna molitva, kao istinski dijalog ljubavi, pomaže nam da sve više budemo prožeti Božanskom Riječju, Kristovom osobom, da sve više primamo nadahnuća i poticaje Duha Svetoga, da se potpunije predamo u Očeve ruke, da jače osjetimo otkucaje Očeva srca. Preko čišćenja i prosvjetljenja dolazimo do sjedinjenja s Onim za kojim čeznu dubine našega bića. Mistična tradicija Crkve pokazuje nam zorno i živo kako doći do toga dubokog sjedinjenja s Presvetim Trojstvom.

Mistična tradicija Crkve pokazuje nam zorno i živo kako doći do toga dubokog sjedinjenja s Presvetim Trojstvom.

Ona nam također nudi četiri načela za ispravno razumijevanje toga duhovnog hoda. Zato, dobro zapamtimo ova četiri načela ili pravila o duhovnom putovanju:

• Mistično sjedinjenje duše s Bogom je, prije svega, Božji dar. Svojim naporima, koliko god bili ustrajni, dobri i sveti, ne možemo postići „zaručničko sjedinjenje” s Izvorom svih milosti i radosti. Potpuno smo ovisni o Božjoj milosti. Ipak, znamo da je Bog spreman dati tu milost onima koji mole. Ovdje nam je jasna Isusova poruka da bez njega ne možemo ništa učiniti (usp. Iv 15,5), ali da s njim možemo sve (usp. Lk 18,27). Dakle, u svojoj poniznosti priznajemo da ne možemo doći do cilja našega putovanja bez Božje milosti, ali istovremeno u vjeri ponavljamo, poput sv. Pavla: „Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4,13).

Dakle, u svojoj poniznosti priznajemo da ne možemo doći do cilja našega putovanja bez Božje milosti…

• Iako naš trud i napor nije dovoljan da bi doveo do mističnoga sjedinjenja s Bogom, ipak je potreban i nužan. Zapravo, moramo biti raspoloživi i spremni za milost sjedinjenja. Napori koje ulažemo na ovom duhovnom putovanju omogućuju nam da primimo milost. Bog nam nudi svoj nezasluženi dar, ali mi ga moramo primiti, moramo isprazniti svoje ruke, očistiti svoju dušu da bismo primili dar, moramo naporno koračati prema cilju. Zato tražimo Gospodina „svim srcem svojim i svom dušom svojom” pa ćemo ga i naći (usp. Pnz 4,29).

• Nadalje, za ovo duhovno putovanje moramo se dobro pripremiti, kao i za svaki ozbiljni pothvat. Tako nas i Isus savjetuje u evanđeljima. Ako se spremamo graditi kulu ili započeti bitku u ratu, prvo moramo sjesti i procijeniti što nam je sve potrebno da uspješno završimo taj posao (usp. Lk 14,28-32). Tako je i kod duhovnih pothvata. Moramo biti svjesni da se puno toga mora promijeniti u nama da bi se naša duša mogla sjediniti s Izvorom svih milosti i darova. Moramo ukloniti sve „izbočine” i ispuniti „rupe” na ovom duhovnom putu. Sve naše duhovne i emocionalne rane moraju se zacijeliti prije sjedinjenja s Bogom. Proces čišćenja je bolan, ali nužan da bismo mogli primiti velike radosti sjedinjenja. Moramo proći kroz „tamnu noć” da bismo doživjeli prosvjetljenje i „zaručničko sjedinjenje”. Zato, kada dođu bolni trenuci preobrazbe, sjetimo se da su oni nužni i blagoslovljeni dio puta. Budimo svjesni da bez križa i nevolja ne možemo ući u kraljevstvo Božje (usp. Dj 14,22).

Sve naše duhovne i emocionalne rane moraju se zacijeliti prije sjedinjenja s Bogom. Proces čišćenja je bolan ali nužan da bismo mogli primiti velike radosti sjedinjenja.

• Na koncu, budimo svjesni da se isplati sav taj trud i patnja. Isplati se potpuno, kako nam svjedoče toliki mistici. Oni tvrde da je bol putovanja, gledano unatrag, sitnica u odnosu na duboku slavu i radost koju su primili na kraju puta. To isto tvrdi i Pavao kada govori o vječnom blaženstvu: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18). Ali, zapamtimo: ta buduća slava može započeti već ovdje na zemlji. Kraljevstvo Božje počinje ovdje na zemlji, u našem srcu. Ali samo ga hrabri i siloviti osvajaju (usp. Mt 11,12).