Ono što Isus svojom sakramentalnom prisutnošću čini u nama, trebali bismo i mi činiti u svijetu oko nas, a dok nas On preobražava svojom milošću, i mi moramo uzdizati i oplemenjivati sve koji nam priđu.
U svetoj pričesti dodirujemo i kušamo našega Gospodina. Stvarnost Kristove Prisutnosti je činjenica utemeljena na Njegovoj nepogrešivoj riječi i svemogućoj moći. Što nam se više približava, postaje neshvatljiviji; što je veći naš napor da razumijemo, to je dublja naše nerazumijevanje. Kada naši umovi nastoje napredovati izvan granica koje obilježava vjera, postaju zbunjeni, piše Catholic Exchange.
Bog u čovjeku boravi na poseban način, istina, jer čovjek, budući da je razuman, jedino je stvorenje koje može spoznati i ljubiti Stvoritelja.
Kao njihov Stvoritelj, Bog prebiva u stvorenjima. Čovjek ne može biti neovisan o Bogu. Da bi stvorenje postiglo svoje prirodne i nadnaravne ciljeve, Stvoritelj mora prebivati u njemu. Čak i nerazumna stvorenja potpadaju pod ovaj suštinski zakon stvaranja. Bog je posvuda: svojim bićem ili esencijom, jer On je uzrok svega bića, svega postojanja; i po Njegovom znanju, jer “sve su stvari gole i otvorene Njegovim očima”; Njegovom moći, jer su sve stvari podložne Njemu. “U Njemu živimo, krećemo se i jesmo.”
Kako se nisko Krist spušta da uzvisi stvorenje!
Ali Utjelovljenje izvršava potpuno novi način Božje prisutnosti. Po tom otajstvu čovjek postaje jedno tijelo s Kristom u zagrljaju zajedničke naravi. Sveto pismo lijepo razotkriva vječni značaj ovog čuda Božje ljubavi: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina; da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.” “Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga pravoga Boga, i koga si poslao Isusa Krista.”
Tako i Kristove riječi: “Ako me tko ljubi, moju će riječ čuvati, i moj će ga Otac ljubiti, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” stavljaju dušu u odnos s Bog daleko bliži od onoga po čemu je Stvoritelj posvuda u svojoj kreaciji. Bog u čovjeku boravi na poseban način, istina, jer čovjek, budući da je razuman, jedino je stvorenje koje može spoznati i ljubiti Stvoritelja. Tim je otajstvom čovjekov grijeh bio oprošten, nadnaravni život njegove duše obnovljen, a njegova narav opravdana i uzdignuta do druženja s Bogom punim ljubavi. Stvorenje je bilo obdareno sposobnošću rasta u sliku svoga Spasitelja tako da, stjecanjem Njegovih vrlina, um koji je u Kristu također treba biti um koji je u njemu.
Ono što Krist svojom sakramentalnom prisutnošću čini u nama, trebali bismo i mi činiti u svijetu oko nas, a dok nas On preobražava svojom milošću, i mi moramo uzdizati i oplemenjivati sve koji nam priđu.
Sva ta čudesa spajaju se u Svetoj Euharistiji. Ovaj je sakrament ustanovljen da nam udijeli ne samo pojedine milosti, nego i sve darove života utjelovljenog Boga. Nikada se Bog nije objavio s takvom puninom. Takvo otkrivenje, međutim, nije u suprotnosti s davanjem određene milosti kao odgovor na poseban zahtjev. Krist nam se može očitovati na način koji najbolje odgovara našem duhovnom razvoju; izvor svetosti u svim raznolikim izlaganjima njegova sveobuhvatnog jedinstva.
Razmišljanje o ovim uzbudljivim istinama potaknut će nas da ga primimo s ljubavlju koja će zadovoljiti njegovu čežnju da bude jedno s nama. On mora biti jedno s nama kako bi, dijeleći Njegov euharistijski život i koristeći se njegovim blagom, naša slaba, promjenjiva narav mogla preobraziti, a naše sposobnosti nadnaravne, te kako bismo mogli biti oblikovani na Njegovu sliku.
Ono što Krist svojom sakramentalnom prisutnošću čini u nama, trebali bismo i mi činiti u svijetu oko nas. Dok nas On preobražava svojom milošću, i mi moramo uzdizati i oplemenjivati sve koji nam priđu. Ne ispunjavamo Božji cilj u ustanovljenju Svete Euharistije ako ne uspijemo podijeliti blagotvorne učinke Života svega života. Svjesni čudesnog širenja njegove moći, učinit ćemo sve što možemo da uzvratimo Kristovu ljubav prema nama tako što ćemo uvijek biti Njegovi predstavnici u svjetskoj pustinji grijeha.
Ova misao, da moramo biti drugi Kristovi, trebala bi nadahnuti naše riječi i djela.
Kako drugačije možemo omogućiti euharistijski život našega Gospodina i Učitelja u vlastitoj duši? Krist je došao vratiti svome Ocu duše grješnika. Samo nastavljajući ovo djelo, samo ljubavlju prema bližnjemu, bit ćemo spašeni, jer će naše žrtve i milosrđa prema drugima odlučiti o našoj vječnoj sudbini.
„Dođite, blagoslovljeni Oca moga, posjedujte kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta. Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojili ste me; stranac bijah i primiste me; gol, i pokrili ste me; bolestan, i posjetili ste me: u tamnici bijah i dođoste mi.’ Tada će Mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodaru, kada smo Te vidjeli gladnog i nahranili Te; žedna i napojili Te? A kad smo Te vidjeli stranca i primili k sebi? Ili Tebe golog i pokrivenog? Ili kad te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovarajući reći: ‘Zaista, kažem vam, sve što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, i meni učiniste.’«