“Dan prije mog osmog rođendana vidio sam kako mi je otac ubio majku. U tom trenutku, život mi je stao”, donosi portal la vie.

Teški trenuci

Nakon tog, i više nego neugodnog iskustva, ovaj svećenik objasnio je kako je bio smješten u udomiteljskoj obitelji, gdje zapravo nikada nije bio u potpunosti prihvaćen i voljen. “Odrasla osoba, a onda i dijete, kojem se nitko ne obraća, lagano umire. Postao sam nehuman pokušavajući od drugih sakriti to da nisam dobro.” Objašnjavajući kako je dalje izgledao tijek njegova života, rekao je kako je udomiteljsku obitelj napustio sa svojih 18 godina.

Iskusio sam da me Bog voli takvog kakav sam, osjetio sam kao da me Bog prihvatio kao svog sina.

“Bio sam jako sramežljiv, čak i povučen. Otac mi je bio alkoholičar i malo po malo krenuo sam istim putem kao i on. Nekoliko prvih prijatelja koje sam imala ostavilo me u roku od mjesec dana, kriveći me što ‘više nisam isti’. Čak mi ni šef više nije mogao vjerovati. Nisam imao novca, izgubio sam sve.”

“Na ulici sam se zatvorio u sebe kao školjka. Ništa nije ostalo, osjećao sam se jadno i beskorisno. Htio sam umrijeti, htio sam se ubiti. Moj život nije imao smisla”, naglasio je.

Poseban susret

Ovaj je mladić živeći svoju turobnu svakodnevicu na ulici jednog dana ugledao nekolicinu muškaraca koji su se po svom načinu odijevanja isticali od ostalih ljudi. Jedan od njih mu je i prišao i rekao mu da će se pobrinuti za njega. “Vjerovao sam mu i pustio sam da se brine za mene. Poslao me na detoksikaciju te sam prošao sam kroz tri apstinencije”.

“Kada sam napustio liječenje, svećenik mi je povjerio misiju da pratim paraliziranog mladića po imenu Benoît. Taj je, 16-godišnji dječak  nakon nesreće postao kvadriplegičar. On skočio  u bazen, bio paraliziran, a i dalje vjerovao u Boga! To me natjeralo na nova propitkivanja.”

Odrasla osoba, a onda i dijete, kojem se nitko ne obraća, lagano umire. Postao sam nehuman pokušavajući od drugih sakriti to da nisam dobro.

Malo po malo, počeo je shvaćati da je živjeti vrijedan življenja. Počevši odlaziti na euharistijska slavlja, posebno je slušao homilije, a posebno se mučio kada bi čuo riječ ‘Otac’. Svećenik župe gdje je počeo upoznavati zajednicu Crkve jednom mu je prilikom rekao: “Zašto svu patnju koju nosiš sa sobom ne podijeliš s Bogom u sakramentu pomirenja?” Pristavši nakon prvotnog oklijevanja, rekao je da je Bogu predao sve svoje grijehe, uključujući i ljutnju prema ocu.

O doživljenom iskustvu rekao je: Krštenje me uronilo u Kristovu smrt i uskrsnuće, ali moje istinsko uskrsnuće dogodilo se u trenutku Božjeg oprosta. Iskusio sam da me Bog voli takvog kakav sam, osjetio sam kao da me Bog prihvatio kao svog sina.”

Nakon toga, sa svojih 27 godina, odlučio je da će postati svećenik.