Koliko je samo temeljnih kršćanskih istina svedeno na razinu floskula? Čini mi se previše. Toliko govorimo o ljubavi da više ne vjerujemo u nju. Pametujemo o tome kako treba moliti i sve očekivati od molitve, a pri tome molitva biva svedena na razinu toga da je Bog postao automat u koji ubacujemo kovanice raznoraznih molitvenih nakana.

Što je istina?

Duhovnost, koja bi trebala predstavljati osoban i intiman odnos Boga i čovjeka nerijetko biva svedena na bijeg od svega onoga sa čime se ne znam nositi pod krinkom “Dat će Bog, Treba moliti više, ili možda ona najklasičnija – Bog te voli“. Naravno, ništa od ovoga nije lažno – vjerujemo u Boga koji je dobar i koji se brine za svakoga od nas, ali, ali, ali… Tako gledano, možda i u najboljoj želji da se što kvalitetnije suočimo s životnom poteškoćom (koja je i možda poslana od samoga Boga kako bi smo se konačno obratili) duhovnost predstavlja dodatan teret. A onda? Onda počinje začarani krug frustracije, u kojem je najlakše povjerovati da nešto ne radim dobro, ili me Bog ne voli takvog kakav jesam – slabog i bijednog.

Nije svaka patnja duhovna, isto kao što i svaka patnja nije psihološka – iako je teško odijeliti jedno od drugoga. Ipak, psihološke probleme ne mogu liječiti isključivo duhovnošću, kao što svoju ranjenu religioznost ne mogu liječiti psihologizacijom.

Pametujemo o tome kako treba moliti i sve očekivati od molitve, a pri tome molitva biva svedena na razinu toga da je Bog postao automat u koji ubacujemo kovanice raznoraznih molitvenih nakana.

Osobe koje pate od nekih neprorađenih rana, u duhovnom životu vrlo lako mogu klonuti, s obzirom na to, da kada se pojave određene poteškoće svoje probleme razumijevaju kao to da treba moliti više, više živjeti sakramentalno, više se mijenjati, više, više, više… I onda, shvativši da taj “više” ne mogu pružiti upadaju u začarani krug krivnje koja ne dolazi od Boga. Tada dolaze one klasične misli: Nikad ništa od mene, Vidi me kakav sam i sl..

Gdje je rješenje?

Ovime ne želim reći da molitva nije potrebna, ne aludiram na to da se “pobrineš sam za sebe”, već da kreneš bolje razumijevati ono što se događa u tebi. U životu će uvijek postojati neki okidači koji će nas možda i nesvjesno podsjetiti na neko neugodno iskustvo. Taj okidač ne znači da sam napravio nešto loše, da trebam izmoliti 10 krunica kako bi mi bilo bolje… Ne! Ponekad je puno ispravnije proživjeti muku koju osjećam na ispravan, a ne trgovački način.

A onda? Onda počinje začarani krug frustracije, u kojem je najlakše povjerovati da nešto ne radim dobro, ili me Bog ne voli takvog kakav jesam – slabog i bijednog.

Duhovni život, povezujući ove misli s onim početnima u kojima prokazujem određene pobožne izraze ne znači život u nekom paralelnom svemiru koji obiluje morfijem i užicima. Zapravo – to nema veze sa duhovnošću. Duhovni je život, baš kao i život svake osobe vrlo konkretan i realan. Podrazumijeva ne samo proljetne dane, već i one u kojima dolaze veliki minusi, ali i velike i nepodnošljive temperature.

Život je cjelina – kako laganih trenutaka, tako i onih teških. Teški trenuci stoga ne predstavljaju poziv na svaku moguću pobožnost samo kako bi to čim prije nestalo, nego na nešto što tek trebaš otkriti!