“Kada ne opraštamo, kao da puštamo korov u našem srcu koje ga čini neslobodnim. Nalik smo psalmistu koji pjeva: U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj. Neopraštanje nas vodi u stanje zarobljenosti”, poručio je.

“Opraštanje je važno kako bi smo postali slobodni. Stalno razmišljati o učinjenoj nepravdi vodi nas u stanje zarobljenosti, tj. tuge. Svoje misli ne možemo uvijek kontrolirati, ali je potrebno usvajati zdrave navike”, ustvrdio je.

Krhkost je ipak dobra stvar, koliko god je mi ne htjeli priznati jer nas podsjeća da smo potrebni liječnika, odnosno Boga.

Ne opraštajući bivamo u okovima. Nekada, kao da nismo svjesni da je opraštanje, koje nas vodi do radosti velika moć. Oprost je taj koji oslobađa i nas i druge. Postoje tako ljudi koji misle da nisu ništa sagriješili te da osim toga nemaju kome što oprostiti. No, tome nije tako. Spram Boga smo uvijek dužnici. Za oprost je važna i Božja milost, a praštajući mi opaštamo Božjom snagom. “Kada pokušavamo oprostiti svojom snagom, nalik smo limunu iz kojeg želimo iscijediti vruću čokoladu”, slikovito je objasnio. Neki često misle da je osveta jedino rješenje. Međutim, ako promatramo Isusa na križu, ne možemo tako razmišljati. “Isus nam daje primjer kako opraštati, njegov oprost je cjelovit i oslobađajuć”.

Foto: Matija Đudarić, Vedran Jakić i Ivana Markić

Krivo poimanje oprosta

U procesu praštanja, mnogi mogu misliti da su oprostili, a rana ostaje nezacijeljena. Tako neki žive u laži, budući da žive mit koji kao da govori “sve je u redu, nisam povrijeđen”. Krhkost je ipak dobra stvar, koliko god je mi ne htjeli priznati jer nas podsjeća da smo potrebni liječnika, odnosno Boga.

Opraštanje važno kako bi smo postali slobodni. Stalno razmišljati o učinjenoj nepravdi vodi nas u stanje zarobljenosti, tj. tuge. Svoje misli ne možemo uvijek kontrolirati, ali je potrebno usvajati zdrave navike.

“Trebamo se staviti u cipele drugoga”, stav je koji nas vodi do zaključka da bi smo u hipotetskoj situaciji postupili puno bolje nego netko drugi – što ponovno vodi do razočarenja. U potrazi za savršenom ljudskošću moramo misliti da nešto što nismo, poručio je. Bilo kako bilo, čovjek je zaista krhko biće i to je koliko god paradoksalno zvučalo – lijepo. Na tom tragu postoji i ispraznost izgovornih riječi. To se može odnositi i na oprost, a moliti za dar opraštanja označava duboku stvarnost u kojoj bivam slobodan i oslobođen. Osim toga, praštanje drugima ne znači i postajanje najboljih prijatelja.

Što je još vlč. Jakić iznio o opraštanju poslušajte u cijelosti ovdje.