Svi počinjemo učiti od ništice. Nitko se ne rađa sa znanjem. Starije generacije rođene su u vremenima kad nije bilo nadzvučnih zrakoplova, kad nije bilo televizije, niti tonskog biranja telefona, kad nismo znali što je kompjutor i što je internet, u vremenima dok još nije bilo atomske energije pa ni atomske bombe. No, novije generacije su u tome rođene. Pa ipak, time što su djeca rođena u vremenu velikog civilizacijskog napretka, nisu samo stoga napredna djeca. Štoviše, oni su opterećeni više nego mi prije. Mi smo sve te novine učili polako, usput. Oni, pak, moraju cijelo to znanje učiti zajedno sa onim koje smo mi učili i tako se množe knjige, koje trebaju nositi u svojim torbama u školu, množe se satovi i učitelji, množe se predmeti i množi se materijal koji treba svladati… Vrijeme i civilizacija idu naprijed, ali sve to stvara u čovjeku zadaću, koja je na njega stavljena poput ruksaka koji mora nositi iako je sve teži.

Čovječanstvo je napredovalo, ali čovjek je ostao primitivan. Dijete se rodi bez ikakvog saznanja koje imaju odrasli ljudi. Ono mora od početka učiti abecedu, mora polako uočavati početnice, početi izračunavati prve račune i onda se uspeti na ono dokle je došlo čovječanstvo. Koliko bi jednostavnije bilo živjeti kad bi se djeca rađala sa svim onim znanjem koje imamo mi odrasli danas. Koliko lakše bi bilo dalje osvajati i istraživati svijet kad bismo se rađali s onom civilizacijom, kulturom, sa znanjem i moralom koje nalazimo u vremenima u kojima se rađamo. Ali svaki se čovjek rađa kao da se stvara novi svijet. On počinje od ništa. Tako čovječanstvo napreduje u dva smjera. Jedan smjer je da svi oni koji su se rodili moraju najprije stići do onog znanja koje imaju odrasli ljudi, a drugi dio čovječanstva mora od toga ići dalje i istraživati novo, te tako stvarati nove mogućnosti civilizacije, kulture i budućnosti. Dok jedni koji se tek rađaju trebaju stići do nas, istodobno drugi jure s istraživanjima naprijed i time, čini se, olakšavaju nama život, ali otežavaju onima koji za nama dolaze i trebaju sve to učiti.

Čovječanstvo je napredovalo, ali čovjek je ostao primitivan.

No, i to nije tako jednoznačno. Činjenica je, naime, da se djeca danas puno brže nauče služiti računalima, puno brže stupe na internet i otkrivaju područja koja se tamo nalaze, puno brže shvaćaju naše motore, automobile i strojeve, naše ideje i sve što nas čeka. Sin koji se rodio nekom seljaku, koji je orao s konjima, kad odraste u nekoliko godina će biti daleko napredniji od njegova oca, jer će puno brže naučiti kako se rukuje traktorom i strojevima, te ih brže kupiti i s njima raditi. On će brzo iza sebe ostaviti oca koji se davno prije njega rodio i koji je imao daleko veće saznanje o životu. To je paradoks civilizacije, učenja i života. Stariji ljudi sporije uče nove stvari, a mlađi brže. Oni sustavno nauče u školi ono što smo mi do sad znali, a onda daleko brže od nas idu u nova otkrića, nova saznanja i tako nas zapravo nadilaze.

Dok jedni koji se tek rađaju trebaju stići do nas, istodobno drugi jure s istraživanjima naprijed i time, čini se, olakšavaju nama život, ali otežavaju onima koji za nama dolaze i trebaju sve to učiti.

Tako oni koji su posljednji u životu postaju prvi, oni koji su se rodili iza nas bivaju ispred nas. No, na sreću događa se to samo u civilizacijskom obliku. Ne može se reći da će neki mladić brzo nadići svoga oca u moralnom pogledu, u iskustvima života, u smislenom gledanju na život, njegove borbe i njegovu budućnost. Civilizacijske tekovine se puno brže asimiliraju, ali moralne, kulturne i vjerničke daleko sporije. Čovjek naime, mora proživjeti određeni broj godina kako bi imao iskustvo života te kako bi tako imao nešto što nitko drugi ne može imati bolje od njega. Tako otac opet ostaje u kući autoritet veći od sina. Čak i kad je sin završio visoke škole, zaradio naslov doktora znanosti, čak kad je na nekom visokom položaju još uvijek ostaje dragocjenost oca i njegovo iskustvo ispred sina. Opet će sin morati prije ili kasnije tražiti savjetodavca, opet će ga morati promatrati ili se oslanjati na njega i prihvaćati njegove životne stavove. Htjeli ili ne htjeli svi mi živimo od svojih očeva, a buduće generacije će živjeti od nas. Svi mi postajemo očevi kao što smo bili sinovi.

Možda Bog zbog toga čeka da svaki od nas postane zreo za ono od čega se u nebu živi. A tamo se živi od ljubavi i za ljubav.

Normalno je da nastaje pitanje, a što je sa ljudima koji su već u djetinjstvu umrli, što je s onim drugima koji su kao mladići umrli, što je s onima koji su devedeset godina doživjeli. Nisu li oni koji su kao djeca umrli nedorasli i nezreli otišli na drugi svijet? Nisu li oni koji su došli do devedesete godine prezreli te s tog stajališta ne sasvim pogodni za onaj vječni život Krivo bi tako bilo suditi. Jer naša zrelost nije izvanjska, zrelost za nebo nije asimiliranje naših civilizacijskih dostignuća, to nije ni poznavanje naše kulture i religija, nije to ni iskustvo života koje smo stekli, niti broj dobrih djela koja smo učinili. Naša zrelost za vječni život očito ima neka druga mjerila.

Na nama je da imamo u njega povjerenja. A povjerenje raste s našim razgovorima s Bogom i sa slušanjem njegove riječi.

Ta mjerila čini se zna očitati jedino Bog koji nas je stvorio. Možda u svakome od nas postoji mogućnost razvoja naše plemenitosti i ljubavi, te se ona možda već kod nekih ljudi u djetinjstvu rascvjeta, kod drugih tek u mladosti, kod trećih u zreloj dobi, a kod četvrtih tek u dubokoj starosti. Možda Bog zbog toga čeka da svaki od nas postane zreo za ono od čega se u nebu živi. A tamo se živi od ljubavi i za ljubav. No, sposobni i nesposobni za ljubav ne rađamo se svi jednaki. Stoga jedni očito trebaju manje vremena da bi se u njima to razvilo, a drugi više. Zanimljivo je ako bi se moglo reći da je to tako. No, sigurno je da Bog ima još neka druga mjerila koja nama nisu poznata. Stoga se ne može reći da netko tko je rano umro ili poginuo nije ništa proživio, da nije sazrio za nebo, da je otišao i tko zna gdje luta putujući do neba. Bog zna ubrati svaki naš život i donijeti ga u svoj naručaj u nebo upravo onda kad je to najpotrebnije. Međutim, samo on zna kad je taj trenutak. Na nama je da imamo u njega povjerenja. A povjerenje raste s našim razgovorima s Bogom i sa slušanjem njegove riječi.

Izvor: hagio.hr.