Promicanje općeg dobra obvezuje sve članove društva, u skladu s njihovim vlastitim sposobnostima, te da nitko nije oslobođen od suradnje u postizanju i razvoju općeg dobra. „Opće dobro zahtjeva da mu se služi u potpunosti, ne prema krnjim viđenjima podložnima djelomičnim prednostima koje se iz njega mogu steći, već na osnovu logike koja nastoji oko što širega prihvaćanja odgovornosti“ (Kompendij, 167). Svi građani pozvani su aktivno sudjelovati u promicanju općeg dobra, „svatko prema položaju koji zauzima i zadaći koju obnaša i ta je dužnost najuže povezana s dostojanstvom ljudske osobe“ (Katekizam, 1913). Ovo sudjelovanje se ostvaruje, prije svega, „prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima čovjek preuzima osobnu odgovornost: po skrbi kojom se posvećuje odgoju vlastite obitelji, savjesnošću kojom vrši vlastiti posao on sudjeluje na dobru drugih i društva“ (Katekizam, 1914). Katekizam Katoličke Crkve ističe da sudjelovanje svih na ostvarivanju zajedničkog dobra, kao i svaka etička dužnost, „uključuje neprestano obnavljano obraćenje društvenih partnera. Prijevare i druge smicalice kojima se neki izvlače od zakonskih naredaba i propisa društvene dužnosti, treba odlučno osuditi, jer su nespojivi sa zahtjevima pravednosti. Treba se brinuti o napretku ustanova koje služe boljitku uvjeta ljudskog života“ (Katekizam, 1916).

Građani su pozvani razvijati socijalnu dimenziju svoga života „djelujući kao zauzeti i odgovorni građani u krilu jednog naroda, ne kao masa koja je potpala pod utjecaj dominantnih moćnika“ (EG, 220). Važna je stoga formacija koja će poticati na slobodnu inicijativu i ne čekajući pasivno na direktive prožeti kršćanskim duhom mentalitet i običaje, zakone i strukture zajednice u kojoj žive. “Prva razina formacijskoga djelovanja namijenjenog kršćanima laicima mora ih osposobiti za djelotvorno sučeljavanje sa svakodnevnim zadaćama na kulturnom, društvenom, gospodarskom i političkom području, razvijajući u njima smisao za dužnost koju treba potvrditi u služenju općem dobru“ (Kompendij, 531). Druga razina odnosi se na formaciju političke svijesti da se kršćanski laici pripreme na obnašanje političke vlasti te koji “su sposobni ili bi se mogli osposobiti za političko zvanje, koje je teško ali ujedno i vrlo plemenito, neka se pripremaju za nj i neka se trude da ga revno obavljaju ne mareći za svoju osobnu korist ni za materijalne probitke” (GS, 75). U tom smislu, političar bi trebao biti tvorac, osoba realističnog i pragmatičnog pogleda koji se izdiže izvan granica svoje zemlje te njegova najveća briga ne bi trebalo biti opadanje popularnosti u anketama, već to što se ne pronalaze učinkovita rješenja u skrbi za opće dobro te što mnogi građani ne mogu na njemu sudjelovati. Političar bi trebao biti i osoba koja zna poslušati mišljenje drugoga te onaj koji prednjači u spremnosti podnošenja žrtava. „Kroz žrtvu i strpljenje onaj koji vlada može pomoći u stvaranju onoga prekrasnog poliedra gdje svatko pronalazi svoje mjesto“ (FT, 190). 

U izgrađivanju općeg dobra važno je izgrađivati društveni osjećaj koji nadilazi individualistički mentalitet, jer socijalna ljubav čini da ljubimo opće dobro i da težimo za dobrom svih osoba. Može se stoga reći da opće dobro ovisi i o zdravome društvenom pluralizmu te su različita društva pozvana sastaviti jedinstveno i skladno tkivo „u kojemu će biti moguće svakome od njih sačuvati i razvijati vlastitu fizionomiju i autonomiju. Neka društva, poput obitelji, građanske zajednice i vjerske zajednice, neposredno odgovaraju unutarnjoj čovjekovoj naravi, druga pak proizlaze iz slobodne volje“ (Kompendij, br. 151). U tom smislu, da bi što veći broj osoba sudjelovao u društvenom životu, „treba promicati osnivanje društava i saveza ekonomskih, socijalnih, kulturno-zabavnih, športskih, profesionalnih i političkih, koji mogu biti ili samo nacionalni ili međunarodni. Ta socijalizacija izražava također i naravnu težnju koja potiče ljude da se udružuju radi ostvarenja ciljeva koji nadilaze mogućnosti pojedinaca. Ona razvija prirodne darove osobe, napose duh inicijative i smisao za odgovornost te pridonosi zaštiti njezinih prava” (Katekizam, 1882). Skrb i promicanje općeg dobra zahtijeva stoga socijalizaciju društva kao izričaj odgovornosti svih građana u traganju za istinskim zajedničkim dobrom. 

Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“.