Kažu da životinje govore slično kao i ljudi koji se vole. Pogledom, šutnjom, blizinom, postojanjem. Tko voli ne mora puno reći. Onaj koji voli jako ne treba ništa reći. Što ima dokazivati onaj tko je sve predao?!

Zadnje vrijeme dolaze mi ranjeni ljudi. Mnogi. Kao ranjene životinje. Ipak, razlika je da oni ne cvile, ne jauču ali bol vrišti bez zvuka. Para zrak. Bolesti svih vrsta. Najviše duše. Nevoljenosti. Ostavljenosti i zaborava.

Što ću im reći? Trebam li što? Da ih Bog nije zaboravio, da je blizu, da je tu, da ih voli nezamislivo…ili da šutim, ili da ih samo nagovorim da zaborave sve i da pogledaju u smjeru Boga. Da pričaju s Njim ili još bolje, da šute s Njim. Neka im on govori u toj šutnji, neka ih gradi, formira, jača..tješi, voli.. Mogu ih samo pokušati spojiti s Bogom kao kakav agent. Kao konobar koji hvali najbolja jela i reći im da moraju sami probati i da će mi reći kako je bilo… Molitva je prijateljski razgovor s onim koji nas ljubi reče jednom sveta Terezija Avilska. Molitva je susret. Iskustvo. Osobno. U zajednici i u samoći.

A tek ti Bože koji si tolika nezamisliva ljubav….ah, kako im ti tek želiš dobro…. i kakav je tvoj plan s njima….

Ove noći sjeo sam u kor posve sam. Rukama sam pokrio lice i htjedoh ti reći Bože moj koju za te ljude. Ja ne znam ništa Bože, a ti sve znaš, ti ih sve poznaješ. Htjedoh ti reći da čuješ te vapaje, da ih uslišiš jer i ja sam im obećao, pa znaš, da ne ispadnem lažac… Ja ti vjerujem Bože. I želim im dobro. A tek ti Bože koji si tolika nezamisliva ljubav….ah, kako im ti tek želiš dobro…. i kakav je tvoj plan s njima….

Ostali smo tako samo Ti i ja Bože. Pričali smo o njima. O ljudima na rubu. U zemlji tuge gdje je sreća izgubila mnoge bitke, gdje je ljubav uzmakla nakon velike borbe, gdje se poštenje povuklo kao pokisli miš u neku rupu bez tračka svjetla.

Klonula mi je glava u koru među koljena. Nisam više govorio ni mislio. Šutili smo moj Bog i ja. Predao sam mu svoje i tuđe bitke. Nisam trebao više ništa reći.

Ali, Bože, Ti baš tada nastupaš, ti izlaziš iz rova kada je najcrnije, kada je nada ispala iz rječnika, kada su svi odustali, Ti se pojavljuješ iz ruševina, brišeš prašinu sa vojne odore i mijenjaš sve. Podižeš, vodiš povijest svijeta. Ti voliš čovjeka i nikada ga nećeš napustiti. Nikada! Klonula mi je glava u koru među koljena. Nisam više govorio ni mislio. Šutili smo moj Bog i ja. Predao sam mu svoje i tuđe bitke. Nisam trebao više ništa reći.

Znam da će Bog na vrijeme ispuniti svoje obećanje iz nedjeljnog čitanja knjige Postanka. Savez koji nitko ne može razvrgnuti. Šutili smo moj Bog i ja. Vidio sam ga kako je podigao zastavu pobjede. Bog je obećao i Bog će ispuniti. Ne bojim se. Ne bojte se ni vi. Deus vincit! Bog pobjeđuje!