Kakva je veza između predanja i snage? Predao sam se Kristu i stavio Njegovu volju ispred svoje po prvi put prije više od 18 godina. Bio je to trenutak u kojem sam se osjećao jači nego bilo koji drugi put u životu. Snaga Gospodnja tekla je kroz mene, dala mi snagu, dala mi hrabrost i stavila me na put prema životu nasljedovanja ispunjenom smislom. Ali obraćenje moje duše ne bi bilo moguće bez apsolutnog povjerenja u Njega i priznanja da sam se morao odreći kontrole i iskusiti smrt svog starog ja. Što je još važnije, shvatio sam da je moje predanje i obraćenje stalan proces, a ne jednokratan događaj, piše Randy Hain s katoličkog portala Integrated Catholic Life.

Foto: Caravaggio, “Obraćenje na putu u Damask/ Catholic National Register

Toliko ljudi koje susrećem svaki dan bore se s ovom idejom predanja. Osobito se muškarce odmalena odgaja da “budu žilavi, jaki, ne plaču, ne pokazuju emocije itd.” Razvijamo barijere oko naših srca koje drže svijet na emocionalnoj udaljenosti. Međutim, najvažnija žrtva je naš odnos s Gospodinom, budući da ga često također držimo podalje.

Kakve prepreke sprječavaju me od predanja?

Jedna od stvari koja nas drži dalje od Krista je vrlo vjerojatno najteža stvar – potpuno se predati Njegovoj volji. Jedna od ključnih prepreka predaji je oholost. Svi mi imamo ovo u izobilju! Dobra vijest je da postoji lijek: poniznost. Vrlina poniznosti je najbolji način da se suprotstavimo grijehu oholosti.

Pisac Peter Kreeft je napisao: “Ponos ne znači pretjerano mišljenje o vlastitoj vrijednosti; to je taština. Ponos znači igrati se Boga, zahtijevati da budemo Bog. ‘Bolje vladati u paklu nego služiti na nebu’, kaže Sotona, opravdavajući svoju pobunu, u Miltonovom Izgubljenom raju. To je formula oholosti. Oholost je potpuna ‘neka bude volja moja‘. Poniznost je ‘neka bude volja tvoja’. Poniznost je usmjerena na Boga, a ne na sebe. Poniznost nije pretjerano nisko mišljenje o sebi. Poniznost je samozaborav.

Uloga krize

“Uvijek nalazimo da su oni koji su hodali najbliže Kristu bili oni koji su morali podnijeti najveće kušnje.”

Kada doživljavamo uspjeh u poslu i naši životi “cvjetaju”, razmišljamo li o tome da stavimo Gospodina na prvo mjesto u svom životu? Je li podlaganje Njegovoj volji na vrhu pameti? Zahvaljujemo li Mu uopće? Prije nego odgovorite na ovo pitanje, razmotrite drugu perspektivu. Kako gledamo na Isusa u teškim vremenima? Možda smo izgubili posao ili prolazimo kroz ozbiljne financijske probleme. Možda se naša djeca bore s pritiskom vršnjaka u školi ili član obitelji umire. Što mislite kako bismo tada gledali Isusa?

foto: sestre-scj.hr

U svom profesionalnom životu svakog mjeseca susrećem desetke ljudi koji prolaze kroz karijeru, posebno u ovoj ekonomiji. Mnogi su sa mnom podijelili da su se obraćali našem Gospodinu za pomoć u ovim teškim vremenima kada su bili u najslabijim trenucima. Njemu se obraćaju kada su se oslanjali samo na sebe.

Želim reći da se često obraćamo Isusu kada smo u krizi i molimo ga za pomoć i snagu. Kriza može biti koristan katalizator za istinsko i bezrezervno predavanje Njegovoj volji i svako sredstvo za postizanje tog cilja je vrijedno truda. Ali ne bismo trebali čekati dok nam leđa nisu naslonjena na zid kako bismo molili riječi: “Ja više nisam glavni Isuse, molim te, vodi me.”

Kontrola i predanje

„Ako pustimo Isusa u naše živote, ne gubimo ništa, ništa, apsolutno ništa od onoga što život čini slobodnim, lijepim i velikim. Ne! Samo u tom prijateljstvu širom se otvaraju vrata života. Samo u tom prijateljstvu istinski se otkriva veliki potencijal ljudskog postojanja.”

Dobro se sjećam kakav je bio moj život prije nego što sam se predao Gospodinu i stavio ga na prvo mjesto u svom životu. Prije tog trenutka, sve što sam imao bili su obitelj i posao, i bio sam zadužen (mislio sam) za svoj život. Nosio sam se sa životnim izazovima kako su dolazili i ponosno uzimao zasluge kad je stvari išlo dobro. Mislio sam da sam snažan suprug i otac kakav je bio moj otac dok sam odrastao. Naravno, mislio sam da imam kontrolu. Ali Bog je imao druge planove za mene. Kao što je sveti Bernard rekao stoljećima prije: “Tko je sam svoj učitelj, učenik je budale.”

Na drugoj misi kojoj sam prisustvovao, nedugo nakon što smo moja supruga i ja donijeli odluku obratiti se i pridružiti se Katoličkoj Crkvi, prošao sam kroz snažno osobno obraćenje. Drhtao sam, znojio se, nervozan i osjećao sam slabost na početku mise. Moji su mislili da imam srčani udar! Taj čudan osjećaj trajao je oko 10 minuta dok nije prošao. Ono što se dogodilo u ovih nekoliko dragocjenih minuta za mene je promijenilo život. Ušao sam u crkvu tog jutra osjećajući se izgubljeno, znajući da mi treba pomoć i da više nemam odgovore.

Foto: Pixabay

Sjećam se kako sam se tiho molio Bogu da me vodi i priznao da više nisam glavni. Iskreno, osjećao sam se tako slabo jer nikada prije nisam ništa tražio od Boga i nisam znao kako prepustiti kontrolu. Kad sam molio te riječi, odustao od kontrole i iskreno se prepustio Njegovoj volji, osjetio sam val snage i osjećaj mira koji je bio poput vjetra koji puše kroz mene. Odrekao sam se više od 20 godina tvrdoglavosti, ega i ponosa koji su se nakupljali otkako sam posljednji put bio u baptističkoj crkvi kao tinejdžer.

Vaše iskustvo može biti sasvim drugačije od mog. Sve što mogu podijeliti s vama je kada sam svoj ponos ostavio po strani i ponizno se prepustio Njegovoj volji, Gospodin mi je dao snagu i osjećaj mira koji i dan danas osjećam. Molim vas znajte da se još uvijek borim s ponosom i stavljanjem Krista na prvo mjesto u svakom aspektu svog života i da imam problema kao i svi drugi. Ali znajući da će mi oprostiti, voljeti me, voditi me i blagosloviti me uvijek iznova vraćam se na mjesto gdje molim riječima: “Predajem se Gospodine, molim te, vodi me.”