Čovjek je potreban susresti Boga pri čemu se postavlja pitanje – kako susresti nevidljivog Boga? 

Život vlastit Presvetom Trojstvu

Crkva je kroz mnoge crkvene dokumente razumijevana kao znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda. Kategorija sakramenta važna nam je kako bi se istakla relacijska dimenzija Crkve – ovisnost Crkve o Kristu.  Crkvu ne možemo promatrati samo  u vidu njezina utemeljenja, nego se promatra kroz čitavu povijest spasenja. O Crkvi se ne može ne govoriti i iz perspektive Trojstva, budući da predstavlja otajstvo Božjeg života na zemlji.

Propovijedajući evanđelje, Crkva privlači slušatelje da uzvjeruju i vjeru ispovijedaju – poziva ih na krštenje, otima ih iz ropstva zablude i pritjelovljuje  Kristu.

Crkva je slikovito bila prikazana već od postanka svijeta, a izlijevanjem Duha Svetoga posebno očitovana. Na Duhove slavimo očitovanje onoga što je bilo pripravljano i što će biti dovršeno na kraju vjekova.

Nadalje, važno je nadodati i da Kristovo uspostavljanje kraljevstva nije jedan trenutak u njegovom životu, nego čitav život. Kraljevstvo Božje nije nešto, nego osoba – Krist Gospodin. Crkva Božjom snagom vidljivo raste, a taj je početak naznačen u otvorenom boku raspetog Isusa, zapisano je u konstituciji Lumen gentium.  Iz boka izlaze voda i krv, promatrani kao krštenje i euharistija. U euharistijskom slavlju se posadašnjuje i uzbiljuje jedinstvo vjernika – budući da euharistija čini Crkvu. 

Činjenica je da je Bog htio Crkvu. Budući da ju je i osnovao, ona poznata sintagma Krist da, Crkva ne – nema smisla.

Otajstvo Crkve vidljivo je i u njezinom utemeljenju. Ovdje nam mogu pomoći mnogi biblijski tekstovi, od kojih posebno Mt 16, 17 – 19:

Nato Isus reče njemu: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.  A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.

Crkva je istodobno vidljiva i nevidljiva (duhovna stvarnost), odnosno otajstveno Tijelo Kristovo. Dakle – vidljivi zbor, ali i duhovna zajednica.

Crkva i njezino postojanje na Zemlji veže se uz Kraljevstvo Božje, koje nije nešto, nego sam Krist Gospodin. Ono se očituje u svemu što on čini – propovijedanju, djelovanju, muci, smrti i uskrsnuću. To što je Isus svojim životom započeo, snagom Duha Svetoga nastavlja se u djelu Crkve –  Crkva obdarena darovima svoga utemeljitelja i vjerno držeći njegove zapovijedi (ljubavi, poniznosti i samozataje), prima poslanje da naviješta i u svim pucima uspostavlja Božje i Kristovo kraljevstvo te tvori na zemlju klicu i početak toga Kraljevstva, ističe Lumen gentium.

Crkva je istodobno vidljiva i nevidljiva (duhovna stvarnost), odnosno otajstveno Tijelo Kristovo. Dakle – vidljivi zbor, ali i duhovna zajednica. Ovo govori o sakramentalnoj strukturi Crkve, gdje vidljivi element Crkve upućuje na nešto dublje i više. Najbolji način da se to definira je da o Crkvi govorimo kao jednoj, ali složenoj zajednici koja nastaje kada zajedno srastu ljudski i Božji element. 

Crkva i njezino postojanje na Zemlji veže se uz Kraljevstvo Božje, koje nije nešto, nego sam Krist Gospodin.

Ta Crkva o kojoj se ovdje govori, označava onu jednu, svetu, katoličku i apostolsku – odnosno, onu koju je Krist predao Petru i apostolima.

Je li Crkva potrebna za spasenje?

Putujuća Crkva nužna je za spasenje. Potreba vjere i krštenje za spasenje dovodi do potrebe potvrđivanja Crkve, zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji su tu stvarnost spoznali, ali se pri tome odijelili. Crkvi je potpuno pritjelovljen onaj koji (jer ima Kristova duha) ima zajedništvo vjere i sakramenata. Oni koji nisu potpuno pritjelovljeni ne ispovijedaju cjelovito vjeru ili ne drže jedinstvo zajedništva s Petrovim nasljednikom. 

Nekršćani, koji nisu primili evanđelje su na različite načine usmjereni prema Božjem narodu, a svaki je čovjek i ako nije svjestan usmjeren tome. O tome je posebno pisao Karl Rahner, pišući o anonimnim kršćanima. To će reći da oni koji nisu primili evanđeosku poruku pripadaju ne nekom hipotetskom čovječanstvu, već konkretnom ljudskom rodu i u tu svrhu primaju potrebna sredstva za spasenje na način koji Bog poznaje.

Ta Crkva o kojoj se ovdje govori, označava onu jednu, svetu, katoličku i apostolsku – odnosno, onu koju je Krist predao Petru i apostolima.

Crkva, unatoč tome što se i drugi mogu spasiti ne treba ne naviještati. Kao što je Otac poslao Sina, i On je poslao apostole. Misijski rad Crkve ima za cilj uspostaviti partikularne Crkve koje utjelovljuje evanđelje u skladu s poviješću i kulturom vlastitog naroda.  Propovijedajući evanđelje, Crkva privlači slušatelje da uzvjeruju i vjeru ispovijedaju – poziva ih na krštenje, otima ih iz ropstva zablude i pritjelovljuje  Kristu.