Gledajući nedavno jedan prilog o egzorcizmu, naišao sam na jedan prilično zanimljiv komentar u kojem stoji: Crkva je toliko zatucana da to ne može biti istina. Naravno, osoba koja stoji iza ovih riječi aludira na nepostojanje duhovnog svijeta kao takvog, a onda i na Đavla i njegovo djelovanje, odnosno ne djelovanje – budući da ne postoji.

Ako nema duhovnog svijeta, naravno, nema niti grijeha, jer grijeh spoznajem samo u odnosu prema Bogu i bližnjima. Ukoliko Bog ne postoji, tada je sve dopušteno, jer grijeha – nema.

Đavao neće navoditi samo na grešnu prigodu, on je poznat i po navođenju na dobre stvari, odnosno – na dobre stvari koje su same po sebi dobre, ali nisu moje dobro koje trebam činiti.

Đavlova lukavost

Kada je u pitanju ova problematika, uz ovaj oblik „ne – vjerovanja“, postoji i još jedan oblik „ne – vjerovanja“. Taj oblik odnosi se na sve one revne i vrijedne katolike koji su toliko zauzeti u svojim staleškim dužnostima u tolikoj mjeri da zaboravljaju ono jedino što je važno.

Kako bih ovo dočarao, poslužit ću se primjerom jedne žene koja je u svojoj matičnoj župi bila vrlo aktivna. Nakon nekoliko tjedana, novo pridošli svećenik ove župe nije mogao ne zamijetiti kako se ova žena nalazi gotovo u svakoj župnoj aktivnosti: molitvene zajednice, čišćenje crkve, zbor, kateheze.. Primijetivši to te pitajući je o tome ima li obitelj, odgovorom je bio i više nego iznenađen.

Ako nema duhovnog svijeta, naravno, nema niti grijeha, jer grijeh spoznajem samo u odnosu prema Bogu i bližnjima. Ukoliko Bog ne postoji, tada je sve dopušteno, jer grijeha – nema.

Žena je objasnila kako ima obitelj, što je ovom svećeniku izazvalo dodatno čuđenje. Upitavši je zašto nije s njima i zašto se ne brine za njih, odgovorila mu je tek: „Ma, ta obitelj…“ Svećeniku je bilo jasno što napraviti – zabraniti joj sudjelovanje u svim župnim aktivnostima.

Koje je dobro – moje dobro?

Doista, vjerujem da je svima dobro znana ona narodna: Put u pakao popločen je dobrim namjerama. Tako zaista i je. Nažalost, poznati su mi mnogi primjeri onih roditelja koji bi u manjim sredinama svojim susjedima i prijateljima činili sve što bi trebalo i izlazili bi im u susret na bilo koji način, ali bi odgoj vlastite djece zapustili – pritom ih optužujući da traže previše pažnje.

Činjenje dobra je samo po sebi dobra stvar, ali to činjenje dobra nerijetko može biti učinjeno na prilično pogrešan način.

Put u pakao popločen je dobrim namjerama… Đavao je vrlo, vrlo mudar, a meni se čini da to olako shvaćamo i ne razumijemo. Đavao neće navoditi samo na grešnu prigodu, on je poznat i po navođenju na dobre stvari, odnosno – na dobre stvari koje su same po sebi dobre, ali nisu moje dobro koje trebam činiti.

Primjerice, ako sam student i pripremam se za nadolazeći ispit, Đavao će za vrijeme mog pripremanja za ispit biti vrlo lukav i navodit će me da se ostavim učenja i radije izmolim koju krunicu. Primjera je zaista bezbroj.

Činjenje dobra je samo po sebi dobra stvar, ali to činjenje dobra nerijetko može biti učinjeno na prilično pogrešan način. Ako sam otac ili majka, druženje s prijateljima ne može biti moj prioritet. Isto tako, sudjelovanje u raznim župnim aktivnostima ne mogu imati prednost u odnosu na bračne i obiteljske dužnosti.

Ljubav je najkonkretnija duhovna stvarnost. Duhovnost bez ljubavi nije duhovnost, već najobičnija fantazija. Fantazija s druge strane je ništa drugo doli bijeg od stvarnosti u kojoj sam pozvan živjeti ljubav. I onda, misleći da činim dobro, činim dobro koje uopće nije moje…