Sveto pismo nam ne daje označeni popis očinskih osobina svetog Josipa, ali ih ponegdje možemo uočiti. Znamo da je Josip bio spreman mnogo žrtvovati za svoju obitelj. Ako je Josip mogao voditi Svetu Obitelj, onda sigurno može pomoći i nama da vlastite obitelji vodimo u svetost.
Jednom sam čuo svećenika kako ohrabruje skupinu muškaraca riječima: “Ako se ikad osjećate neprikladnim biti otac, samo pomislite na svetog Josipa. Bio je zadužen da vodi Svetu obitelj.” Često sam razmišljao o tome koliko su stvari bile teške za Mariju, ali nikada nisam razmišljao o gotovo nemogućem zadatku koji je dan svetom Josipu. Trebao je zaštititi Bogorodicu, Majku Božju, a zatim podići Sina Božjeg, Mesiju. Ipak, Marija je začeta bez grijeha, a Isus je bio potpuno čovjek i Bog. Rođeni su opremljeni za život u svetosti. Josip je, s druge strane, rođen s istočnim grijehom poput nas. Veći dio života živio je kao obični drvodjelja. Što bi ga uopće moglo kvalificirati za ovo novo, izazovno zvanje?
O Josipu znamo vrlo malo iz Svetoga pisma. Znamo da je bio pravedan i dobar čovjek. I znamo da je bio iz Betlehema, ali je živio u Nazaretu kad se zaručio s Marijom. Tradicija kaže da je on već bio u poodmakloj dobi kada se Isus rodio, ali to nije sigurno iz evanđeoskih izvještaja. Predaja također kaže da je Josip bio tesar, drvodjelac. Ali grčka riječ za njegovo zanimanje, tekton, jednostavno znači majstor koji je radio s drvom, kamenom ili metalom. Međutim, vrlo rani crkveni oci, poput Justina Mučenika, kažu da Josip nije bio samo tesar, već posebno izrađivač drvenih jarmova i plugova, prikladno zanimanje za udomitelja čovjeka koji će postati gospodar žetve i pozvati ljudi u njegov laki jaram, piše Daniel Stewart s katoličkog portala Catholic Exchange.
Koliko god bila prikladna simbolika Josipova zanimanja, sumnjam da je to bila velika utjeha kada mu je anđeo objavio Božji plan. “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za ženu; jer je Dijete koje je u njoj začeto od Duha Svetoga. Ona će roditi Sina; i nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti svoj narod od njegovih grijeha.” (Matej 1,20-21) Znam da je sveti Josip bio mnogo svetiji čovjek od mene. Ipak, ne mogu zamisliti da se ne nasmijem zapovijedi nakon koje slijedi objava da je moja buduća supruga trudna i da nosi Sina Božjega. Malo bi me stvari ispunilo većim strahom.
Znao je da će njegova vrlina i rasuđivanje biti dovedeni u pitanje kada drugi saznaju za Marijinu trudnoću, ali čini se da je to zanemario zbog djeteta.
Ako se Josip i bojao, očito je taj strah pobijedio, preuzevši zadaću oca najvažnijeg djeteta u ljudskoj povijesti. Sveto pismo nam ne daje označeni popis očinskih osobina svetog Josipa, ali ih ponegdje možemo uočiti. Znamo da je Josip bio spreman mnogo žrtvovati za svoju obitelj. Njegov prvi čin nakon što je čuo vijest o utjelovljenju bio je da ostavi po strani svoje dobro ime i ugled. Znao je da će njegova vrlina i rasuđivanje biti dovedeni u pitanje kada drugi saznaju za Marijinu trudnoću, ali čini se da je to zanemario zbog djeteta. Kasnije je Josip ponovno sebe stavio na zadnje mjesto kada je, zbog svog posinka, napustio svoj posao i pobjegao sa svojom obitelji na sigurno u Egipat.
Volim zamišljati dijete Isusa kako pomaže svom ocu u njegovoj radionici, uči piliti i rezbariti, razvijajući oko za ovaj zanat, a istovremeno dobiva snažne ruke i žuljevite ruke.
Sveto pismo nam također govori da su Isusovi roditelji bili vjerni svojim vjerskim obvezama. Odveli su Isusa u hram na njegovo posvećenje. I hodočastili su u Jeruzalem za važne svetkovine. Također znamo da je Isus bio izuzetno dobro upućen u Sveto pismo. Mora da je odrastao u okruženju ljubavi prema Božjoj riječi i predanosti Tori. Evanđelje po Luki nam kaže da je iz tog okruženja Isus rastao “u mudrosti i stasu” (Luka 2,52). “Mudrost” na koju se Luka poziva očita je u Isusovoj službi za odrasle. Ali što je s “stasom”? Luka ovdje može jednostavno reći da je Isus, kao i sva druga djeca, rastao i fizički se razvijao.
Ali ja volim zamišljati dijete Isusa kako pomaže svom ocu u njegovoj radionici, uči piliti i rezbariti, razvijajući oko za ovaj zanat, a istovremeno dobiva snažne ruke i žuljevite ruke. Vidimo nagovještaj ovoga kasnije kada nevjerna gomila pita: “Nije li ovo drvodjeljin sin?” (Matej 13,55) Očigledno je Isusov odgoj bio toliko normalan da je njegova služba prilično šokantna za one koji su ga poznavali. Možda bi mnoštvo bilo manje nepovjerljivo da je Isus cijelu svoju mladost proveo u Hramu. No, čini se da je umjesto toga dosta vremena proveo učeći zanat svog zemaljskog oca.
To je lekcija koju nas ovaj veliki svetac može naučiti. Jer, ni nama s biološkim potomstvom, naša djeca zapravo i nisu naša. Oni su djeca Božja povjerena našoj skrbi. Zbog toga nam nije suđeno samo učiti svoju djecu da nas oponašaju. Namjera nam je naučiti ih da slijede svog Oca nebeskog.
Iz ovih kratkih pogleda u Svetom pismu možemo vidjeti da je Josip bio otac pun ljubavi i nesebičan koji je bio posvećen svojoj vjeri, marljivo radio u svom zanatu i poučavao svog sina tim istim vrlinama. Ne čudi stoga što je sveti Josip zaštitnik otaca. Naravno, ovdje postoji ironija u tome što Josip zapravo nije bio Isusov biološki otac. Ipak, i to je lekcija koju nas ovaj veliki svetac može naučiti. Jer, ni nama s biološkim potomstvom, naša djeca zapravo i nisu naša.
Oni su djeca Božja povjerena našoj skrbi. Zbog toga nam nije suđeno samo učiti svoju djecu da nas oponašaju. Namjera nam je naučiti ih da slijede svog Oca na Nebu. Ovo se još uvijek čini kao nemoguć zadatak. Ipak, možemo slijediti primjer svetog Josipa. I možemo tražiti njegov zagovor. Ako je Josip mogao voditi Svetu Obitelj, onda sigurno može pomoći i nama da vlastite obitelji vodimo u svetost.