Vjernik je osoba koja se sjeća, bilo da govorimo o vjerniku danas, prije 50 ili prije 500 godina. Ukoliko nisam sposoban prepoznati sve one velike Božje zahtjeve i inicijative u mom životu, (koliko god mi se možda činile malima) tada nešto nije u redu.

Providnost u Sv. pismu

Izraz Providnost… toliko općenit, a toliko konkretan pojam! Za opisati providnost poslužio bih se primjerom koji nalazimo u Knjizi o Tobiji. Ta mala biblijska knjiga, od svega 10ak poglavlja uvijek mi je bila draga i uvijek je volim iznova čitati. U njoj promatram Boga koji na zanimljiv i kreativan način rješava probleme Tobita, Tobije, ali i njegove Sare.

Zašto navodim baš njihov primjer? Jer se u toj knjižici opisuju životne priče ovih triju likova koje su na prvu tako nepovezane, a na kraju saznajemo da je svaka od njih, koliko god bila teška zapravo imala svoj smisao koji je tek trebalo otkriti. I zaista, smisao je uvijek prisutan, čak i kada mislimo da ga nema. Jedino što je potrebno je otkriti ga. Ista analogija vrijedi i za nas danas.

Vjernik je osoba koja se sjeća, bilo da govorimo o vjerniku danas, prije 50 ili prije 500 godina. Ukoliko nisam sposoban prepoznati sve one velike Božje zahtjeve i inicijative u mom životu, (koliko god mi se možda činile malima) tada nešto nije u redu.

Mali znakovi

Uvijek kada bih se pomolio za neku osobu, Bog bi mi dao do znanja da je čuo moju molitvu. Barem želim u to vjerovati. Kako? Tako što bi nakon nekoliko sati ili dana čuo nešto baš o toj osobi za koju sam dobio poticaj pomoliti se. To bi me uvijek razveselilo, koliko god glupo zvučalo.

Koliko sam puta vapio i imao živo iskustvo kako me Bog čuo… Nisu se svaki puta stvari odvile onako kako sam ja mislio, ali je Bog uvijek našao rješenja. Zanimljivo mi je kako sam jednom pomislio da nema rješenja i da se nema smisla nadati. Koji dan kasnije, slušao sam predavanje u kojem se jedan predavač dotaknuo baš toga – što se mnoge stvari provide na totalno nezamisliv način. I ne, nisam jedini, tako je od postanka svijeta.

I zaista, smisao je uvijek prisutan, čak i kada mislimo da ga nema. Jedino što je potrebno je otkriti ga. Ista analogija vrijedi i za nas danas.

Kolikim su se samo ljudima prije nas proviđale razne životne situacije na totalno nezamisliv način? Krenimo samo od Novog zavjeta…Mislim da apostolima prije nego što su susreli Krista nije bilo niti na kraj pameti da će se jednog dana družiti sa živim Bogom. A opet, taj živi Bog, providonosno ulazi u život svakog od njih, svakog od njih koji je gladan Njega.

Sve je prilika

Istina je naravno, kako Bog nije neki mađioničar koji će nakon jedne molitve (koliko god ona bila iz iskrena srca) riješiti problem o kojem mu govorimo, ali, ne znači niti da nam neće pomoći. A opet, čini mi se da nekada Bog kroz tako beznačajne situacije čini tako velike stvari.

Koliko su samo preobražavajuću snagu imale na izgled tako bezizlazne situacije… Situacije za koje bi netko tek pomislio – Što ću se moliti, i tako me neće čuti, i tako se ništa neće promijeniti A opet, da sam povjerovao u te misli, ne bih napravio – baš ništa.

Mislim da apostolima prije nego što su susreli Krista nije bilo niti na kraj pameti da će se jednog dana družiti sa živim Bogom. A opet, taj živi Bog, providonosno ulazi u život svakog od njih, svakog od njih koji je gladan Njega.

Sumnjaš? Teško ti je vjerovati? Reci mi, po čemu se to razlikuješ od mnogih svetaca? Od tolikih likova kroz cijelu Bibliju? Patiš, čini ti se da Boga nema? Opet, koliki su prije tebe prošli kroz lakše ili teže stvari? Bog je jednako bio s njima koliko je i s tobom. Nikada nije i nikada niti neće činiti razliku između svoje djece.

Zanimljivo mi je s kolikom vjerom sotonisti pristupaju svojim obredima, ali i što se nakon razno raznih susreta s okultnim događa pojedincima (naravno – u negativnom smislu). Ako je tome tako, a jest – koliko bi više trebalo biti „plodova“ u otvaranju onome koji je Dobar? Onome koji kaže da je naš Otac?