Hrvatska riječ “molitva” obično označuje da je to neka molba i  onda svi mislimo da moliti znači nešto isprositi od Boga. Molitva je po Sv. pismu i slavljenje i hvaljenje i klanjanje i prigovaranje Bogu, ali i kajanje i praštanje, prenosi portal hagio.hr.

Tijelo bez hrane omlohavi i umire. Duša bez molitve umire i omlohavi.

Komunikacija s Bogom

Međutim, bit molitve uvijek je drugovanje s Bogom, prijateljevanje s Bogom, komunikacija s Bogom. Sve drugo, klanjanje, i ovo, i ono, i slavljenje, sve drugo nalazi svoje ispunjenje kad si s Bogom. Sve drugo nema smisla, ni slaviti, ni hvaliti, ni klanjati se, ako nisi s Bogom. Svjestan i svjesno prisutan. Zato, molitva je uvijek razgovor s Bogom i to razgovor koji je više slušanje nego govor. Bog ne uslišava naše molitve, nego svoja obećanja.

Druga je pogreška što mislimo da je molitva to da nađemo vremena za molitvu. To je kao da tražiš neko vrijeme za disanje. Molitva je disanje ljudske duše, kažu dokumenti Crkve. Molitva je hrana ljudskoj duši. Tijelo bez hrane omlohavi i umire. Duša bez molitve umire i omlohavi. Zato je najvažnije shvatiti: molitva mora biti 24 sata, stalno. Uvijek i bez prestanka molite, kaže sv. Pavao. Uvijek. Vremena molitve mogu ti poslužiti samo da tada obnoviš žar kako se ne bi ugasio. Sv. Augustin, a onda i Ćiril Jeruzalemski, ali i drugi, toliko lijepo o tome govore. Kažu: ako nisi stalno s Bogom, to onda ni nije molitva. Nećeš se moći sabrati ni onih pet minuta u danu ako nisi cijeli dan s Njime. 

Zato, molitva je uvijek razgovor s Bogom i to razgovor koji je više slušanje nego govor. Bog ne uslišava naše molitve, nego svoja obećanja.

Primjerice, kad trebaš govoriti, naljutio si se, pitaj Isusa: „Što sad da radimo nas dvojica?“ Neka ti On pomogne. Obradovao si se: “Isuse, raduješ li se i ti sa mnom?“ Trebaš nešto napisati: „Gospodine, diktiraj.“ Trebaš nekoga nazvati: „Gospodine, hoćemo li ga dobiti? Što da mu kažem?“ Naučite se uvijek očekivati njegovo nadahnuće. „Dat će vam se u onaj čas što i kako treba govoriti jer ne govorite vi, nego Duh Oca mojega govori u vama.“

Druga je pogreška što mislimo da je molitva to da nađemo vremena za molitvu. To je kao da tražiš neko vrijeme za disanje.

Ono što vam želim reći je da sad trenirate baš 24 sata biti s Isusom. Navečer kad liježeš, dok nisi zaspao, samo reci: „Isuse, jesi tu? Tu si. Dobro je.“ Trudi se nekoliko dana osjetiti Njegovu blizinu kad ideš spavati. Osjetit ćeš kako poslije toga to normalno  dolazi. Postaje jedna dobra navika. Najedanput, ti si s Njime i to je radost neizmjerna.

Svjesnost Božje prisutnosti

Jednako tako čini i kad se probudiš. Onda ćeš sanjati po noći, onda ćeš osjetiti u snu nekakav mir i daleko dublji odmor nego li bez Njega. Zatim, kad se umivaš, briješ, češljaš, oblačiš se: „Isuse, sad ćemo ovo, sad ono.“ Dakle, stalno, stalno biti s Njime. Učite se, dakle, tako otključati i zaključati vrata, skuhati, pojesti, popiti, ali uvijek s Njime. Ako ste sami za stolom: „Ah, i ti si tu. Bravo.“ Vidjet ćete kako će se polako vaše srce tako otvoriti da ćete stalno imati Njegovu prisutnost.

Osjetit ćeš kako poslije toga to normalno  dolazi. Postaje jedna dobra navika. Najedanput, ti si s Njime i to je radost neizmjerna.

Sad stalno osjećate kao da Boga nema, kao da je odsutan, kao da je strahovito teško biti sabran, kao da moliti znači: “Ajde, izgovorit ću te molitve i dobro.“ To je tako zato što je naše srce naviknuto da ne bude s Bogom. Nije to da je moliti teško, nije ni to da Bog nije uvijek s nama. Bog ne može ne biti s tobom. Nema tamne noći u Bogu.

On je uvijek svjetlo, ali naše nas navike od Njega dijele. Zato to treba prekinuti, raskinuti krivu naviku i početi s Njime biti. Vidjet ćete kako je to novo disanje duše. To je nova snaga koju dobiješ, nova radost, novi humor, nova nadahnuća, mir, zdravlje, sigurnost, budućnost. To je kraljevstvo Božje. Đavao nas okiva u svome kraljevstvu. On stvara u nama navike, ovisnosti. Isus kida okove, stvara slobodu i kaže: „Pođi sa mnom. Iziđi iz tog logora smrti.“ 

Praktični savjeti

Da biste mogli 24 sata tako činiti, potrebno je imati jedan uobičajen i jedan naviknuti gotovo tempo u kojem se neprestano znaš odreći toga da ti se ne da, odnosno onoga što ti sad hoće prekinuti molitvu. To se zove odricanje, pokora, savladavanje strasti, ulaženje u slobodu. Moraš se učiti, dakle, svladati se u govoru, svladavati se u reakcijama, svladavati se u jelu, piću, svladavati se na razne druge načine. Uvijek biti umjeren. Tek kad se odričeš, onda si sposoban biti s Bogom. Vidjet ćete, čim hoćeš biti s Bogom, odmah ti nešto slađe dođe.

Isus kida okove, stvara slobodu i kaže: ‘Pođi sa mnom. Iziđi iz tog logora smrti.’ 

Kad se radi o tome, onda uvijek mislite da je nama tijelo ono prvo što mi doživljavamo. Tijelo, tijelo, tijelo. To je vidljivo, opipljivo. Sve je tijelo. Na zemlji smo. Duh jedva da dođe do izražaja, jedva da negdje malo proradi. Jedva da negdje ima slobodu primiti Božju riječ. Jedva, jedva, jedva. Tijelo je ono koje zarobljava.

Moraš se učiti, dakle, svladati se u govoru, svladavati se u reakcijama, svladavati se u jelu, piću, svladavati se na razne druge načine.

Kad kažem tijelo, to su najprije potrebe tijela, a onda užitci tijela, a onda bezobraznost tijela, mlitavost, mlohavost. Ne da mi se, pospanost, acedia, kako kažu crkveni oci. No, upravo u takvim situacijama pospanosti, kad ti se ne da, tada treba zapravo moliti. To uvijek donosi neizmjerne radosti. Kad ti se čini: „Dosta mi je svega, joj, sad bih trebao odmoriti se, sad bih trebao nešto pojesti, sad bih trebao nazvati nekog“, baš tad moli. Učite se biti gospodari svoga tijela. Učite se da osoba gospodari, a ne da tijelo bude gospodar jer preko tijela đavao nama upravlja. On je bačen na zemlju, njemu je dano da nas ovdje napastuje. Zemlja je pustinja kamo nas duh vodi da budemo kušani. Zato molimo tako ozbiljno u Očenašu: „ Nemoj da padnemo u napasti, nego nas oslobodi od zloga.“ To su dva zadnja vapaja Očenaša.

Duh jedva da dođe do izražaja, jedva da negdje malo proradi. Jedva da negdje ima slobodu primiti Božju riječ. Jedva, jedva, jedva. Tijelo je ono koje zarobljava.

Đavao obilazi kao ričući lav, i to preko tijela, pazite. On koristi snage našeg tijela. I napravit će da imaš stotinu razloga: „Ne, sad ću ovo, sad ću ono, ne, najprije ću ono, poslije ću moliti.“ Gotovo. Isus je kucao na vrata, a ti si mu viknuo: „Ne, nemam sad vremena, dođi drugi put.“ Neće više nikad doći. Boga si potjerao s vlastitih vrata. Bit je kraljevstva Božjega da tamo treba prijeći, prijatelji dragi. Mi smo stalno u ovom kraljevstvu zato što smo u tijelu. Što se više odričeš, ti više prelaziš na onu drugu stranu i sve više snage i gospodstva nad sobom dobivaš. Tad si kreativan.