Mnogi su skladatelji pokušali izraziti u melodijama i tonovima svoje osjećaje glede tajna naše vjere. Svi su se veliki glazbenici okušali u skladanju dijelova svete Mise, Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei. Od velikana jedini G. Mahler, pokršteni Židov, nije skladao nijednu misu, jer se nije mogao suživjeti s riječima Vjerovanja – Credo. Bio je učenik velikoga A. Brucknera za koga se vodi postupak proglašenja blaženim jer je sva njegova glazba hvalopoj Stvoritelju. 

Spoj glazbe i slavlja

Brucknerove sakralne skladbe spadaju uz Bachovu Misu u B-molu, Beethovenovu Missa solemnis i Mozartov Requiem među najgenijalnije skladbe sakralne glazbe. A Mahler? Kad su ga pitali zašto ne sklada dijelove svete Mise, odgovorio je: „Vjerujete li da bih to mogao?  Ipak, ne! Tu se nalazi Credo“. I onda ga je počeo recitirati na latinskom. „Ne, to ja ne mogu, to nisam kadar“. U svoju Osmu simfoniju ipak je utkao svoje vjerovanje koje je pretočio u note. Bio je bogotražitelj, u skladanju je bio nadahnut Duhom, napose u svojoj drugoj simfoniji koju je nazvao Uskrsnuće. 

Božić je vrijeme raspjevanosti, predivnih melodija što oko nas bruje na sve strane. U velikim centrima ali i restoranima tihi božićni instrumentali ili gregorijanski napjevi mame na kupovanje i opušteno uživanje u jelima. Nitko za kupovanja ne pušta rock-glazbu, bučnu, koja odvraća pozornost.

Veliki su skladatelji svete glazbe pred riječima Vjerovanja i utjelovio se po Duhu Svetom znali zanijemiti, u svojim su glazbenim ostvarenjima pokušavali izreći tu neizrecivu istinu. Pokušavali su u suzvučjima, kroz skladbe izreći neizrecivo, htjeli su s pomoću glazbe dodirnuti ljudska srca, osjetila. Redovito su to odsječci s najtišim i glasovima i zvukovima, te su skladbe u biti daleko snažniji tumači i egzegeze jedinstvene istine o Utjelovljenju od svih naših umnih i razumskih dometa. Međutim, svi smo prisiljeni Riječ koja je postala tijelo zaodijevati u svoje riječi – ljudske i ograničene – da bismo mogli osluškivati i čuti upravo kroz ograničene ljudske riječi tu istinsku Božju Riječ. Između mnogih skladatelja koji su se okušali u sakralnoj glazbi ovdje vrijedi izdvojiti tri primjera.

Mnogi su skladatelji pokušali izraziti u melodijama i tonovima svoje osjećaje glede tajna naše vjere. Svi su se veliki glazbenici okušali u skladanju dijelova svete Mise, Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei.

U svojoj Missa solemnis genijalni Beethoven, kad sklada, „gluh kao top“, Credo, on se tako reći titanskim snagama upire izraziti, priznati svoje: Vjerujem, želim vjerovati. Nebrojeno puta solisti i zbor ponavljaju riječ, uvodni Credo-Vjerujem. Kad sklada Et descendit („sišao s nebesa“), on i glazbalima gotovo kaskadno, silazno, niz nebeske ljestve, spušta Isusa na zemlju. Kao da nam ga i glazbom želi približiti.. Na zaglavlju partiture te mise napisao je posvetu  – Od srca Srcu! Sam je rekao kako je glazba najveće objava, silnija od svih filozofija i umovanja. 

Franz Schubert, već obilježen skorom smrću, zarazio se naime onodobno neizlječivom bolešću, sklada na bolesničkoj postelji veliku Misu u Es-duru. Trideset i dvije su mu godine. Od vlastitoga oca odbačen, od bečkih dama prezren, od kritičara ismijan, osamljen, bolestan, siromašan, nesretan, ali u duši duboko pobožan i Bogu predan. Svojom glazbom i svojim genijem ostavio je čovječanstvu oporučno svoj tumač Gospodinova utjelovljenja i božićne poruke.  

Glazba – poruka ljubavi

Drhtavom rukom, u teškoj groznici, na bolesničkoj postelji, na rubu smrti i groba ispisuje svoj labuđi pjev Misu u Es-duru. Riječi Vjerovanja Et incarnatus est intonira čelo, a potom melodiju preuzima sopran i pretvara je u pravu uspavanku malomu Isusu, u taktu od 12/8 (dvanaest osminka). Jedna zanimljivost: Hrvatska je bogata božićnim napjevima, kao malo koji narod na svijetu, i mnoge su upravo u tonalitetu uspavanki. Njihanje zipke, kolijevke u kojoj je mali Isus. U Schuberta melodija prerasta u kanon, dvoglasni. Napisao je i skladao nebrojeno mnogo pjesama, ali nam je oporučno ostavio taj pjev anđela s betlehemskih poljana. Hoće da i mi zajedno s Marijom pjevamo uspavanku Isusu u jaslama. Nije Isus imao zipku, nego tvrde jasle, ali je umjetnik na svoj način htio izraziti zahvalnost Bogu koji postaje čovjekom, na tvrdoj postelji, među životinjama. Poruka besmrtne Ljubavi i ljepote našega Boga u Isusu Kristu.  

Veliki su skladatelji svete glazbe pred riječima Vjerovanja i utjelovio se po Duhu Svetom znali zanijemiti, u svojim su glazbenim ostvarenjima pokušavali izreći tu neizrecivu istinu.

Genijalni Mozart u svojoj velikoj C-mol misi očituje svoju vjeru. Punih osam (!) minuta opijeva i pjeva sopran dionicu Et incarnatus est – i utjelovio se… et homo factus est! Osam minuta! To se može smatrati vrhuncem Mozartove sakralne glazbe u kojoj dolazi do izražaja otajstvo Gospodnjega utjelovljenja. Bitan je izričaj „et homo factus est“. Postao čovjekom, jednim od nas. U Mozarta imamo najprije božićni ugođaj, flaute, oboe, fagot. Sviraju pastoralu, pastirsku idilu i glazbu uz Isusove jasle. Sopran pjeva intimno, radosno, zanosno, s velikom ljubavlju i zahvalnošću. Riječ je o prisutnosti Neba na Zemlji. 

Ljubavna pjesan malomu Isusu u kome se očitovalo Božje čovjekoljublje. Susret Neba i Zemlje između kojih, prije Isusova dolaska, zjapi bezdan, ponor. Bog u Isusu premošćuje bezdan, postaje čovjekom. Teologija je to, ne opisana niti iskazana riječima, već tonovima i glasovima koji pokušavaju dočarati neizrecivo. Nenadmašni Mozart meditirao je tajnu utjelovljenja, silaska Boga među ljude, ali i u svakoga od nas. Bog postaje čovjekom da bi čovjek postao čovjekom, da bi se čovjek u konačnici pobožanstvenio. Theosis istočne teologije.  

Ljubavna pjesan malomu Isusu u kome se očitovalo Božje čovjekoljublje. Susret Neba i Zemlje između kojih, prije Isusova dolaska, zjapi bezdan, ponor. Bog u Isusu premošćuje bezdan, postaje čovjekom. Teologija je to, ne opisana niti iskazana riječima, već tonovima i glasovima koji pokušavaju dočarati neizrecivo. 

Tu nam se otkriva tajna i našega života, naš odnos prema čovjeku, tijelu, duhu, Bogu. Sve što je stvoreno, prožeto je Božjom stvarnošću, a Božić je poruka kako možemo u svijetu susresti Isusa Krista u svakom bratu i sestri. Na licu Isusa Krista zrcali se Božje lice, ali i na licu svakoga čovjeka zrcali se lice Bogočovjeka, Isusa. Utješna je to i velika poruka i istina naše vjere o kojoj vrijedi promišljati ovih dana i Bogu zahvaljivati što je postao čovjekom. I utjelovio se – Riječ je tijelom postala i učinila nam Boga vidljivim i obasjala svijet vječnim svjetlom.   

Bio je Mozart u životu krajnje neposredan. U razgovoru s nekim protestantom veli kako njima iz reformacije nedostaje mistična, dubinska protežnica vjere. „Vi zapravo ne osjećate što znači ono: ‘Agnus Dei qui tollis peccata mundi – dona nobis pacem’ i slično… mistično svetište naše vjere.“ U svijetu se to možda izgubi, u vrevi svagdana, ali, potom nadomeće, „kod mene je barem tako, kad se tisuću puta čuju iste riječi te pretaču u glazbu, sve se ponovno vraća, i čovjek se nalazi pred Jednim, i to mi pokreće dušu“. Irski nobelovac W. B. Yeats napisa: „Vjerujem u viziju istinitoga u dubinama duha, kad su oči zatvorene“. Zatvoriti oči i prepustiti se ljepoti glazbe, napose u božićnom vremenu. I ovdje vrijedi, „što god se prima ili prihvaća, prihvaća se i prima na način primatelja“. Nisu svi glazbeno nadareni, nemaju svih sluha za klasično i lijepo. Svijet ipak prepoznaje i cijeni prave vrijednosti. 

Glazba – transcendentalna protežnica

Očito sve zavisi od duhovnoga temeljnog raspoloženja pojedinca, od njegovih osobnih iskustava te njegova društvenoga položaja kako sluša glazbu. Glazba ne živi u zapisima, notama, ne živi ni u violinama niti u gudalima. To su glazbeni znakovi i instrumenti. Glazba živi u pojedincima, u ljudima. Zavisi i od skladatelja te njegova raspoloženja za vrijeme skladanja, zatim od prijamljivosti slušatelja te čemu glazba služi. Glazba može biti izričaj snažnih emocija, ali može poticati i na nasilje. Ali je isto tako i izražaj umjetničkoga oblikovanja i humanih osjećaja. 

Sve što je stvoreno, prožeto je Božjom stvarnošću, a Božić je poruka kako možemo u svijetu susresti Isusa Krista u svakom bratu i sestri. Na licu Isusa Krista zrcali se Božje lice, ali i na licu svakoga čovjeka zrcali se lice Bogočovjeka, Isusa.

Dok se glazba sluša zatvorenih očiju, moguće je dopustiti da pojedini stavci djeluju smirujuće, da čovjeka ponesu u neki drugi svijet, s onu stranu vidljivoga. Čovjek osjeća da postoji i drugi svijet osim svijeta materije, novca, moći, proračunatosti, dakle, bolji i ljepši svijet koji se objavljuje onkraj riječi i tonova. Pritom se može osjetiti ono o čemu veli Poslanica Hebrejima kako je vjera „čvrsta osvjedočenost onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (11,1). 

 Za sebe kaže Mozart: „Nikada ne liježem a da ne pomislim kako možda, makar sam još uvijek dosta mlad, ne ću ugledati svjetlo novoga dana – ali nitko tko me poznavao ne će moći reći za mene kako sam u ophođenju s ljudima bio mrzovoljan ili žalostan. Tu sreću zahvaljujem svakodnevno svomu Stvoritelju i želim je od srca svakomu čovjeku“. Bolestan, ali još uvijek krajnje kreativan, umire skladajući svoj nedovršeni Requiem. Ruka mu se zaustavila kod „Dies irae“, na završnom Lacrimosa dies illa, dok himan završava usrdnom molbom: „Blagi Spase Isuse, udijeli im mir i pokoj“. Za Mozartov Requiem rekao je glazbreni znalac: „Opus summum viri summi”: “Vrhunsko djelo vrhunskoga muža i genija“.   

Ti genijalci imali su svoje nasljednike u 19. stoljeću, u Brahmsu, Bruckneru, Lisztu, Schumannu, Wagneru itd. Mogli bismo reći, njihova je glazba prosvjed protiv industrijalizacije i materijalizma, onodobno dominantnoga duhovnog i filozofskog smjera. Prosvjed protiv Feuerbacha, Marxa, Schopenhauera, njemačkih materijalista te njihove krilatice – „Man ist, was isst“ – ‘Čovjek jest ono što jede’. Htjeli su u svojoj glazbi snagom zvukova, sklada i suzvučja posredovati transcendentnu dimenziju svijeta ali i čovjekova života. Njihova je glazba iskorak iz čovjekove zatočenosti u svijet materije, iz naravnih potreba u uzvišene sfere. Tako su glazbenici odgovorili duhovnim potrebama jedne obezdušene  epohe.  

Dokaz neponovljivosti

Lako se  danas potražiti na internetu i poslušati te besmrtne napjeve te se tako duhovno okoristiti. Upravo su umjetnici uz svetce najočitiji, najzorniji dokaz neponovljivosti i istinitosti Isusove osobe, poruke i kršćanstva. Stoga su i božićni napjevi posvuda izražaj čovjekove duše i vapaj iz suzne doline. Svijet se i danas divi činjenici da su i Mozart, i Beethoven, a i Schubert upravo prije svoje smrti skladali najdivnije melodije. Glazba kao iskustvo Onostranoga, kao božanska objava i inspiracija u njihovim životima. Glazba kao dašak Vječnoga i prijelaz u vječnost. 

Postoji u nama strana života gdje se kuje naša sudbina i vječnost. Na to Isus smjera kad govori o budnosti. Svi nosimo, imamo u sebi podzemne silnice u kojima se slijevaju naše čežnje i emocije, rane i promašaji, stresovi i porazi. U svakome postoje negativne podsvjesne pohrane koje ravnaju, nesvjesno, našim akcijama. Krist kao Sunce treba u to unijeti svoje svjetlo i sve obasjati. 

Stoga nam ovih predbožićnih dana može biti od velike koristi zaputiti se barem načas u svoje dubine, otkriti svoje sljepilo, otvoriti oči za Krista. Toliki govore kako bi rado bili sveti, imaju u sebi čežnju za većim, savršenim, za blizinom s Marijom, Kristom, s drugim ljudima. Biti doma, udomljeni. O tome svjedoče i naše zornice. 

Došašće treba dirnuti srce iznutra. Izvana će učiniti malo ili ništa svijeće i božićna drvca, sav nakit na koji toliko trošimo, ne okrenemo li svoj pogled prema unutra, u vlastito srce. Tu nas Gospodin čeka da s njime zajedno hodimo. Prema Božiću, prema Novomu. Božićna je poruka: Incipit vita nova – Počinje novi život, prava i istinska budućnost s Isusom i Marijom! Neka Isus postane melodijom našega života.