Pokojni dr. sc. fra Zvjezdan Linić (1941.-2013.) rado je i mnogo govorio i pisao o molitvi. Držao je seminare i duhovne obnove. Za njega je molitva i slavljenje Boga bila način života još od malih nogu, dok se je sa svojom braćom igrao svećenika i majka mu sašila misnicu, pa do svoje smrti koja ga je pohodila, u Samoboru, 7. prosinca 2013. godine.
Govorio je o molitvi kao uzdignuću duše k Bogu, kao govoru srca, kao izričaju duše, vapaju Bogu, zahvaljivanju Nabeskome Ocu, kao sjedinjenju čovjeka s Bogom i kao razgovoru s Bogom itd. Govorio je o tajni molitve i da svaka od ovih i drugih definicija molitve pohranjenih u mnogim izričajima iskusnih vjernika, samo donekle rasvjetljuju tajnu molitve. Govorio je da je očito da je molitva vrhunska djelatnost čovjeka kao duhovnog bića, potrebna čovjeku, osobito vjerniku, za cjelovito življenje.
„Molitva nije gubljenje vremena, nego intenzivno življenje u vremenu. Ona nam daje da bolje koristimo vrijeme kao dar Božji. Molitva nije monolog, razgovor sa samim sobom bez neke druge dimenzije. Molitva je u svojoj biti dijalog, razgovor s osobom, s Bogom. Upravo se u tom pogledu čuju češće poteškoće: ne čujem Boga, ne znam da li me sluša, nikad mi ništa ne odgovara, ne osjećam njegovu blizinu, nemam dojam da mu je stalo do mene. – Sve to otežava molitvenu djelatnost.
A ipak, molitva je razgovor. Razgovor s Bogom, sa živim Bogom, razgovor s Bogom kao osobom, odnosno u kršćanstvu, razgovor s pojedinom osobom Trojedinoga Boga. Sigurno, “Boga nikad nitko nije vidio” ni čuo na način kako nama danas i inače organ sluha registrira glasove i šumove. Takvo iskustvo nam je nedohvatno. Boga ne možemo vidjeti, ne možemo čuti, ne možemo opipati… Zato je važno i u kontekstu razgovora o molitvi oprezno govoriti o iskustvima. Jer, svako molitveno iskustvo ostaje ‘molitveno’, tj. posebno, nikad se ne može potpuno doreći ukoliko se doista radi o iskustvu susreta s Bogom. Molitva je razgovor s Bogom. Bog je onaj koji govori a ne šuti, koji progovara. Treba znati slušati. Zato svaka molitva i svaki molitelj mora računati s objavljenom Riječju Božjom, sa Svetim pismom i prihvatiti ga kao osobni govor.
Potrebno je slušati i čitati Riječ Božju u toj dimenziji aktualnosti, osobnog govora meni danas. Bog meni danas želi nešto reći, poručiti, na nešto upozoriti, o nečemu progovoriti. Bog mi danas govori još snažnije nego nekad zbog stoljetnog, tisućljetnog iskustva Crkve koja sluša tu Riječ. Čovjeku u njegovoj stvorenosti Bog progovara kroz stvorenja, a čovjeku kršćaninu po tajni Riječi zapisane u Svetome pismu.“ (u Z. Linić: Moliti sa sv. Franjom, str. 7-8.). Treba znati slušati. Za svaki razgovor potrebno je iskreno slušanje. Govor je dar kroz koji se osoba otkriva, povjerava i dariva.
Ima više vrsta molitve: molitva kajanja, molitva prošnje, zahvalna molitva i molitva klanjanja. U euharistiji su zastupljena sva četiri oblika molitve: na početku nalazi se pokajnički izraz, nakon Službe Riječi imamo prostora za molbe i vjerničke nakane, centralno mjesto zauzima molitva zahvaljivanja i trenutci pretvorbe i pričesti potiču na molitvu klanjanja.
Unutar ove četiri vrste molitava može se govoriti o brojnim molitvenim izričajima, o različitim molitvama: primjerice molitva za unutarnje izlječenje, molitva otklinjanja i molitva otkupljenja. O. Zvjezdan je govorio da je čovjek bliz čovjeku, da je čovjek bliz samom sebi, onda kad je bliz Bogu. On je mnoge dovodio do Boga i tako je mnoge povezao i međusobno. A put do Boga je molitva, osobito euharistijska, o kojoj je neumorno govorio i za koju je svojim životom svjedočio.
U molitvi sudjeluje-moli cijeli čovjek, i duša i tijelo, tek tada je molitva potpuna. U predgovoru fra Zvjezdanove knjige Moliti sa svetim Franjom, fra Bonaventura Duda piše: “Upravo u našem samostanu, odakle Vam dvomjesečno šaljemo Brata Franju, niknuo je prekrasan stih: ‘Cijeli svijet se moli u meni.’ Molitelj nije nikada sam. S njime, u njemu i po njemu – dakle uvijek ‘po Kristu i s Kristom i u Kristu’ – moli svako stvorenje, mole svi ljudi. Za našu molitvu na osobit način vrijedi riječ sv. Augustina: ‘Neka se rašire prostori ljubavi.’ Molimo sa svim moliteljima svijeta! Molimo umjesto svih nemolitelja! Molimo za sve – i za molitelje i za nemolitelje – da bismo zavrijedili zvati se sinovima nebeskoga Oca koji ‘daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima’ i da kiša njegove dobrote pada pravednicima i nepravednicima’ (usp. Mt 5, 45).
Molitve smiju biti prošnje. No molitva je nadasve slavljenje i hvaljenje Boga. Molitva smije biti tkana na zaziv: ‘Daj mi, dragi Bože!’ No molitva se najradije pretvara u dar: ‘Tebi se, Bože, klanjam, tebi sa sav – poklanjam!’
I još samo ovo! Ako ne umijete moliti kako želite, sama je želja i početak molitve i – sama molitva.“ Dakle trebamo samo nastojati moliti, moliti i ustrajati u molitvi i rezultati će doći: blagoslov i mir.
O Božiću o. Zvjezdan Linić kaže: “Dolazi Bog u liku čovjeka. Dolazi čovjek. Jedinstveni čovjek u kojem nema tame, nema laži. Dolazi u liku djeteta, nejakog, malenog. Katkad nam dijete izgleda kao nepotpun čovjek, nedovršen čovjek. Međutim, ja bih radije rekao da je odrastao čovjek iskvareno dijete. Samo dok smo bili djeca mogli smo se diviti svijetu sitnih radosti, igri svjetla. Dok smo bili djeca bojali smo se tame i dolazili smo na svjetlo. Kada smo odrasli kao da više volimo tamu. Bojimo se izići na svjetlo. Bog se ne boji doći k nama. Ne bira lik nekog nadčovjeka, nekog mitskog polubožanstva koje želi u nešto silno uvjeriti ljude i pokazati nadljudsku snagu. Bog dolazi u liku djeteta, nejakog djeteta koje je sasvim upućeno na drugoga, koje ne bi moglo opstajati ni jednog dana bez topline, nježnosti, ljubavi i brige najbližih. Ovo dijete nam donosi svjetlost. Ono je svjetlo svijeta.
Ono nam donosi svjetlo i život. Hoće da i mi budemo obasjeni i da nas otme smrti i mraku. Mi ga prihvaćamo, radujemo se Božiću, igramo se s jaslicama i borovima, svjetlima i likovima. Ipak, sve je to često samo površno i polovično. Sve nam je to nažalost samo djetinja igra, a ne dopuštamo da to bude istinski život djece Božje. U svoj život pripuštamo još uvijek previše mraka i grijeha. Kao da nam i sada Božić želi reći da možda ipak ima previše blještavila, a premalo svjetla (u Fra Zvjezdan 70 godina za sv. Franjom. Isuse dobroto beskrajna, str. 92.-93.).”
U Obavijesti, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, br. 4. 2013. na str. 279 piše:
“Upisati u nekrologij 7. prosinca 2013. – Samobor
FRA ZVJEZDAN LINIĆ rođen je u Svilnu blizu svetišta na Trsatu. Po naravi je bio vedar i komunikativan. Doktorirao je teologiju u Innsbrucku i specijalizirao liturgiju u Parizu. U bratstvu je obavljao službe vjeroučitelja katekumena i studenata, profesora, duhovnoga asistenta OFS-a, definitora, voditelja Kuće susreta Tabor. Odlikovao se plemenitošću, marljivošću i susretljivošću. Bio je vrstan evangelizator riječju i perom, molitelj, voditelj evangelizacijskih seminara i duhovnih obnova u Hrvatskoj i inozemstvu, ispovjednik i duhovnik mnogih vjernika i zajednica. Osmislio je Kuću susreta Tabor u Samoboru kao mjesto molitve, susreta i evangelizacije. Ljudi su ga prepoznavali kao Božjega čovjeka. Na službi je bio u Trsatu, Karlovcu, Novom Sadu, Osijeku, Zagrebu – Kaptol i Samoboru. Umro je u Samoboru u 73. godini života, 56. redovništva i 47. svećeništva.”
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!