Velike tamne oči, otvoren i blistav osmijeh – Lice Marine Beauté puno je radosti. “Sa mnom je sve ili ništa”, upozorava ona sa sjajem u očima. Marine ima snažan karakter u kombinaciji sa željeznom voljom. Ona zna što želi, odakle je došla i kamo ide, donosi Aleteia.

Njena priča je neobična. Marine je dijete gluhih odraslih osoba. I ona i njezin brat Jérémy, koji je 3 godine stariji od nje, čuju. U dobi od 25 godina, mlada žena kaže da je sretna što je odrastala u “dva svijeta, onom gluhih i onom onih koji čuju.”

“Moj materinji jezik je znakovni jezik”, objašnjava ona. “Prije nego što sam krenula u školu, nisam uopće govorila.” Imati roditelje s invaliditetom oblikuje jedinstvenu osobnost. “Kada ste dijete gluhih roditelja, pomalo ste poput roditelja svojih roditelja,” objašnjava mlada žena. “Odrastaš brže od prosječne osobe, a ja sam uvijek smatrala da nemam pravo na pogreške”, kaže ona.

Kada ste dijete gluhih roditelja, pomalo ste poput roditelja svojih roditelja.

Svakodnevni život u izvanrednoj obitelji također je isprekidan poteškoćama. Kada je imala samo 4 godine roditelji su joj se razveli. Marine i njezin brat odrasli su u Toulonu, gdje su je odgajali baka i djed, majka, očuh i stričevi. Unatoč bolnoj odsutnosti oca, djevojčica je odrastala u sretnoj, složnoj obitelji.

S vremena na vrijeme ona i brat su s bakom išli na nedjeljnu misu. Ostali članovi obitelji nisu katolici. “Malo smo se smijali Bogu”, priznaje ona. “Više sam boravila u stražnjem dijelu crkve, igrajući se svojom ručnom igraćom konzolom.”

Zatim je došla adolescencija, sa svojim udjelom pitanja, transformacija i napetosti. “Upala sam u ekscese našeg društva. Nisam razmišljala ni o čemu osim o zabavi, nisam bila marljiva u školi i bila sam u zavadi s Crkvom koja me nije zanimala”, kaže Marine.

Igrom slučaja, mlada je djevojka otišla na aktivnost koju je organizirala kapelanija fakulteta u Sanary-sur-Meru, blizu Toulona, ​​a koju je pohađalo nekoliko njezinih prijatelja. “Svećenik mi je predložio da sudjelujem na kršćanskom festivalu mladih i rekao mi je da je otvoren i za nekatolike. Jedina stvar o kojoj se nije moglo pregovarati je da sam morala pristati na 30 minuta klanjanja”, kaže Marine.

“Posljednjeg dana, s prijateljem nevjernikom kojeg sam povela sa sobom, pokušali smo pregovarati da ne moramo otići na klanjanje. A onda smo konačno popustili.” Tinejdžerica je u klanjanju trebala provesti samo 30 minuta, no kada je stigla pred Presveto, bila je to ljubav na prvi pogled. “Provela sam 4 sata razmišljajući u tišini”, rekla je.

Provela sam 4 sata razmišljajući u tišini.

Marine je mislila da sanja. Bilo joj je teško povjerovati: je li doista srela Krista? Predobro da bi bilo istinito, pomislila je. “Sljedećeg sam dana prvi put razgovarala s Bogom: ‘Želim vjerovati u tebe, ali morat ćeš mi dati jasan znak u roku od 5 minuta.’ Nekoliko trenutaka kasnije moja je prijateljica dobila poruku od svoje majke: ‘Nikad ti nisam rekla, ali te volim.’ Godinama su bile u svađi. To je bio moj znak; stvarno sam to shvatila osobno, kao da mi je dobri Gospodin rekao: ‘Volim te, a ako to nisam prije rekao, možda je to zato što me nikad nisi pitala’.”

“To je iskustvo bilo prekretnica mog života i svaki put kad pričam o tome, zasuze mi oči”, kaže uz smijeh, vidno dirnuta. Imala je 15 godina i život joj se promijenio. “Od tada je Bog uvijek tu, u vremenima radosti i boli”, posvjedočila je. Svakodnevno se povjerava Isusu, kojega od milja naziva “JC”.

Marine se posebno moli i svetom Josipu, “jer je on uvijek uslišao njezine molitve”. Ona dodaje da je “tamo gore pomalo poput miješane obitelji i to mi mnogo govori jer sam odrasla u miješanoj obitelji.” Njezina obitelj ne može razumjeti njezinu vjeru i vjeru njezina brata, koji je također vrlo religiozan. “Misle da previše idemo na misu”, kaže ona s pomalo posramljenim osmijehom. “Teško je.”

Ljudi koji nisu rođeni sa srebrnom žlicom u ustima imaju nevjerojatnu snagu i razvijaju sposobnosti koje drugi ljudi nemaju.

Unatoč kušnjama, Marine zahvaljuje. “Nisam slučajno završila u svojoj obitelji. Imala sam sreće i volim to više od svega.” Međutim, odrastajući, mlada je žena također patila zbog načina na koji se gledalo na invaliditet njezinih roditelja i skromno podrijetlo njezine obitelji.

“Učiteljica u osmom razredu jednom mi je rekla da neću moći učiti jer mi to društveni status ne dopušta”, pripovijeda. “To mi je  bila najveća motivacija u životu.” “Ljudi koji nisu rođeni sa srebrnom žlicom u ustima imaju nevjerojatnu snagu i razvijaju sposobnosti koje drugi ljudi nemaju”, rekla je.

Marine je upornošću i radom završila studij i postala psihologinja. U međuvremenu je upoznala čovjeka koji joj je trebao postati suprug te se s juga Francuske preselila u Bretanju. S 24 godine postala je majka malog dječaka Léopolda kojeg je učila znakovni jezik. “Muž mi je rekao da želi da njegov sin može komunicirati sa svojom bakom.” U rujnu 2023. odlučila je pokrenuti vlastitu tvrtku za pomoć parovima u upravljanju imovinom, uz svoj rad kao psiholog.

Marine želi iskoristiti svoju profesiju kako bi pomogla parovima da “postanu graditelji”, za razliku od društva pretjerane potrošnje. “To sam što jesam zahvaljujući svojoj obitelji. Stvarno im želim odati počast na njihovoj snazi ​​i hrabrosti”, inzistira. “Prvo što ću reći Bogu kad ga vidim je: ‘Hvala ti za moju obitelj’.”