Uz blještavilo lampica, miris cimeta i pjevušenje poznatih melodija lako smetnemo s uma da bi došašće trebalo više sličiti korizmi, a manje reklamnom katalogu, donosi mrežna stranica sagud.xyz.

Dvostruko došašće

Iako je počela nova crkvena godina, u evanđeoskom čitanju imamo istu temu kao i prošlih nedjelja: ponovni Kristov dolazak. Time se šalje jasna poruka da došašće nije samo razdoblje pripreme za proslavu Kristova rođenja već i razdoblje pripreme za njegov ponovni dolazak.

U prvom čitanju slušamo čovjeka koji vapi za spasenjem. Zaziva Boga da razdre nebesa i siđe (usp. Iz 63,19), što se Isusovim utjelovljenjem doslovno ostvarilo. Njegov je krik vapaj raskajanog naroda koji je nakon tolikih lutanja napokon shvatio da sam sebe ne može spasiti, da mu je potreban „otkupitelj“ (r. 16). Cijelo je prvo čitanje jedan poziv na obraćenje koji nam može poslužiti za oblikovanje vlastite adventske molitve, kao vapaj Bogu da nam oprosti lutanja, da siđe u naš život, da nas spasi i otkupi. U konačnici, svaki je čovjek duboko u sebi svjestan da bez Boga ne može: on je izvor našeg života, svih naših radosti i blagoslova. Bez njega idemo u sigurnu propast.

Bog je Otac

Druga je posebnost prvog čitanja to što Izaija u ovom odlomku Boga dva puta naziva Ocem (usp. Iz 63,16; 64,7). Postoji još nekoliko mjesta u Starom zavjetu gdje se Boga tako naziva, ali jedino mu se ovdje netko izravno, u molitvi, na taj način obraća. U središtu programa Isusova javnog djelovanja, poslanja Boga koji je s neba sišao, bilo je objaviti ljudima da je Bog Otac – Isus je cjelokupan program svojega Kraljevstva sažeo u molitvi Očenaša (usp. Mt 6,17). Stoga možemo reći da je cijelo prvo čitanje nagovještaj Isusova dolaska. Psalam se u potpunosti nadovezuje na tu misao: to je vapaj što ga narod u nevolji upućuje Bogu u kojem psalmist također, iako neizravno, Boga naziva ocem opisujući sebe kao „sina kog za se odgoji“ (Ps 80,16).

Bdijte!

U Evanđelju Isus upućuje svoje učenike, ali i sve nas, kako trebamo živjeti dok on ne dođe. Tri puta govori: „Bdijte!“ Nekoć su putovanja bila puno nezgodnija nego danas pa su ljudi znali čak nekoliko godina kasniti u povratku, no sluge su u svakom trenutku morali biti spremni, ne samo za gospodarev dolazak nego i za razne nevolje. Zato se Isus služi ovom usporedbom da bi opisao svoj povratak. Točno se vrijeme ne zna, ali se zna da on sigurno dolazi.

Trebamo stražariti nad svojim životom i uvijek biti duhovno budni kako ne bismo u svoju dušu puštali razne utjecaje ili misli koje bi mogle napraviti štetu i navesti nas na grijeh…

Od svih slugu posebno se ističe vratar: on na ulazu u posjed odlučuje tko smije ući i pazi na razne smutljivce koji ne dolaze s poštenim namjerama, nego zato da prave nered i kradu gospodarovu imovinu. Tako moramo shvatiti Isusov poziv da bdijemo: trebamo stražariti nad svojim životom i uvijek biti duhovno budni kako ne bismo u svoju dušu puštali razne utjecaje ili misli koje bi mogle napraviti štetu i navesti nas na grijeh, tako da Isus, kada dođe, imovinu koju nam je povjerio – a to je naša duša – nađe očuvanu i postojanu. Ako zaspimo, lako se može dogoditi da dođu razni lopovi i ukradu nam dušu, pa kada Bog konačno dođe, da nas nađe pozaspale, a dušu opljačkanu. U našu dušu ulazi sve što vidimo, čujemo, mislimo, radimo… ukratko, svaki doživljaj i osjet ostavlja trag na duši. Neke tragedije i traume možda ne možemo izbjeći, ali mi često i svjesno dušu hranimo lošim utjecajima: umjesto da čitamo knjige, gledamo televiziju; umjesto da molimo, tipkamo po mobitelu; umjesto da odemo na nedjeljnu misu, spavamo; umjesto da oprostimo, ponosno držimo svoju stranu itd.

Učenici padaju

Isus ovo govori svojim učenicima koji su nedugo nakon toga doista zaspali u vrijeme kada su trebali bdjeti. Čak im točno naznačuje i doba kada će duhovno zaspati, govoreći: „[N]e znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro…” (Mk 13,35). Naime, „uvečer“ (Mk 14,17) je vrijeme kada su Isus i apostoli blagovali posljednju večeru, a Juda nije bdio nad svojom dušom i dopustio je Sotoni da ga navede na izdaju. „O ponoći“ su učenici doslovno zaspali dok je Isus molio u Getsemaniju i pripremao se za Muku (usp. Mk 14,37). „Za prvih pijetlova“ Petar je ponovno zaspao, no tada to nije bilo doslovno, nego još gore – zaspao je duhovno: pustio je da strah uđe u njegovu dušu, zbog čega je Krista javno zatajio. „Izjutra“ (Mk 15,1) je pak cijeli narod izgubio moralni kompas pa je na suđenju umjesto Krista izabrao Barabu.

Odvajanje od svete mise početak je duhovne propasti.

Ova četiri vremena predstavljaju četiri razdoblja u kojima smo pozvani biti posebno pozorni na stanje svoje duše i na događaje u okolini: „Večer” je vrijeme euharistijskog zajedništva, no znamo da je Juda ustao od euharistijskog stola i otišao izdati Krista. Odvajanje od svete mise početak je duhovne propasti. Euharistija je hrana za našu dušu, jer gladna duša nema snage za bdjenje te vrlo brzo zaspi i pusti neprijatelja da uđe i opljačka gospodarov posjed. Slično je i s osobnom molitvom, čije vrijeme predstavlja „ponoć”. Toliki se žale da ih tijekom molitve svlada umor ili rastresenost, no mnogi, nažalost, uopće ne pokušavaju moliti. Euharistija je važna, ali nije dovoljna: bez razvijenog molitvenog života također propadamo. Zreo kršćanin ne smije sebi dopustiti da mu prođe dan a da nije izdvojio ozbiljan komad vremena za boravak u Božjoj prisutnosti.

Slično je i s osobnom molitvom, čije vrijeme predstavlja „ponoć”.

„Prvi pijetlovi” označuju vrijeme progona. Osim toga što je javljanje pijetlova predvidljivo i samo mu se lud čovjek čudi, ono također obilježava kraj noći i početak dana. Koliko god progoni djelovali kao nesretan svršetak, oni su znak da je Božje kraljevstvo blizu. „Jutro” u ovoj našoj simbolici predstavlja vrijeme nepravde i izdaje, doba kada narod umjesto spasitelja bira ubojicu. To su one situacije kada ne prianjamo uz nutarnji Božji glas, nego popuštamo glasu svijeta, koji misli da mu ne treba Krist da bi se spasio.

Zaključak

U svim tim trenucima pogled nam uvijek mora biti postojano uperen u nebesa, u našeg Oca, od kojega nam jedino dolazi spasenje. To je došašće: poziv na molitvu, pokoru i obraćenje, vapaj za Spasiteljem. On dolazi, iako možda ne u vrijeme kada se mi nadamo. Svakako, dok se to ne dogodi, nijedan naš vapaj, nijedna naša molitva neće biti uzaludna. Zato bdijmo – s apostolima i svecima, s cijelom Crkvom – da nas nijedno vrijeme ne zatekne nespremne.