“Kada sam bio srednjoškolac, jedino što sam htio je biti sretan”, objasnio je vlč. Johnson.

Odlazio sam na misu, ali nisam vjerovao u Boga. Mislio sam da moj život ima smisla bez vjere.Imao sam djevojku i najboljeg prijatelja. Nitko mi nije trebao osim njih. Nakon nekog vremena, djevojka me ostavila, a prijatelj se preselio.

Počeo sam osjećati veliku prazninu.

Kako bih ispunio prazninu, počeo sam izlaziti, opijati se i živio za užitke.

Jedan moj prijatelj shvatio je koliko sam nesretan te me pozvao na duhovnu obnovu. Nisam htio ići jer sam mislio da mi Crkva nema što za ponuditi. Otišao sam s mišlju “Bože, bolje ti je da nešto napraviš, inače odlazim zauvijek.”

Tamo sam osjetio kako mi Bog govori da me voli. Do sada sam uvijek mislio da moram zaslužiti nečiju ljubav. U tom trenutku, moje najveće slomljenosti shvatio sam suprotno, prvi puta u životu.

Nakon te duhovne obnove počeo sam sve više odlaziti na misu. Sve više vremena sam provodio u molitvi pred Presvetim. Sve više sam shvaćao što trebam napraviti.

Mike Schmitz objasnio je kako je tijekom studentskih dana počeo propitkivati svoju vjeru, a odgovore koje je dobio još su ga više uzdrmali. “Kao da nije bilo razloga za vjerovati. Bio sam katolik, ali sam osjećao veliku mržnju prema Crkvi”, objasnio je.

Otišao bih na misu i rugao se svećeniku. U tom trenutku još nisam shvaćao koliko sam arogantan i koliko će mi se život promijeniti.

U jednom trenutku toliko sam se razbolio da su mnogi mislili da ću umrijeti. Netko je pozvao svećenika. Čovjek kojemu sam se rugao na svakoj Misi, došao je do mene bez imalo ljutnje ili zamjeranja te mi udijelio sakrament bolesničkog pomazanja. Tada sam pomislio: “Možda sam u krivu, možda ovaj čovjek stvarno zna tko je Isus.”

Svaki dan sam postavljao sve dublja pitanja, ali i dobivao odgovore. Shvatio sam da se ne zaljubljujem samo u Boga, nego i u Crkvu. Bio sam uvjeren da sam ja u pravu, a Crkva u krivu.

Svjedočanstvo u cijelosti možete pogledati ovdje.