“Čudo sa svetim ognjem” – pravoslavnim je kršćanima najveće od svih kršćanskih čudesa. Svake se godine odvija u isto vrijeme, na isti način i na istome mjestu. Ni za jedno drugo čudo ne svjedoči se da se događa s tolikom pravilnošću i kroz tako dugo vrijeme. O njemu imamo svjedočanstva već u osmome stoljeću. Čudo se događa u Crkvi svetoga Groba u Jeruzalemu, za kršćane zacijelo najsvetije mjesto na zemlji.

Samo je zdanje prepuno misterija, zagonetnoga. Teolozi, povjesničari i arheolozi su uvjerenja kako je ta crkva istodobno i Golgota, mali brežuljak na kome je Krist bio razapet, ali i onaj ‘novi grob’ Josipa iz Arimateje, u blizini same Golgote, u koji je položeno Isusovo mrtvo tijelo. Kršćani vjeruju kako je upravo na tome mjestu Isus i uskrsnuo od mrtvih.

Čudo svetoga ognja dade se stoljećima slijediti u mnogim putopisima i izvješćima o Svetoj zemlji. Neki ruski svećenik Danijel pomno opisuje godine 1106. ‘čudo svetoga ognja’ u svome putopisu. Opisuje kako patrijarh ulazi u grobnu kapelicu s dvije neupaljene svijeće. Kleči pred kamenom na komu je Isus bio položen nakon svoje smrti, izgovara stanovite molitve nakon kojih se događa čudo s vatrom. Svjetlo izbija iz samoga kamena – plavičasto svjetlo, koje nakon određenoga vremena pali uljanice i dvije svijeće u patrijarhovim rukama.

Čudo se zbiva svake godine na pravoslavnu Veliku subotu, prema julijanskom kalendaru

Svjetlo Uskrsa je ‘sveti oganj’ koji se onda prenosi svima u svetome prostoru. Obred oko ‘čuda svetoga ognja’ zacijelo je najstariji, nepromijenjeni kršćanski obred u svijetu. Najstariji zapisi sežu čak u četvrto stoljeće, mnogi izvori svjedoče o tome čudu sa strahopoštovanjem. Iz izvora proizlazi kako se čudo događa uvijek na istome mjestu, istoga dana i u okviru iste bogoslužnoga obreda. O čudu godine 1998. jedan teolog koji je konvertirao na katolicizam pripovijeda kako se osobno zaputio u Velikom tjednu u Jeruzalem da bi bio nazočan kod obreda “čuda svetoga ognja”. Svjedoči o događaju 18. travnja 1998. Grčko-pravoslavni patrijarh u Jeruzalemu (onodobno Diodor I.) je osoba koja svake godine stupa u grob da bi preuzeo sveti oganj. Od 1982. on je jeruzalemski patrijarh i svake je godine krunski svjedok čuda.

Autor je dobio dopuštenje da s balkona crkve promatra sve što se u njoj odvija, da ima pregled nad okupljenim mnoštvom i reakcijama vjernika. Želi izvijestiti što se događa u Crkvi svetoga Groba te o utjecaju čuda na pravoslavnu tradiciju koja je gotovo nepoznata kod katolika i drugih kršćana.

Jedna od najpoznatijih ceremonija u pravoslavnoj Crkvi

Čudo se zbiva svake godine na pravoslavnu Veliku subotu, prema julijanskom kalendaru. Otkako je sredinom četvrtoga stoljeća Konstantin Veliki dao sagraditi veliku Crkvu svetoga Groba kroz duga stoljeća to je zdanje trpjelo velika razaranja. Križari su sagradili crkvu u današnjem obliku. Oko Isusova groba sagrađena je mala kapelica s dvije prostorije – jedan omanji prostor pred grobom te sami grobni prostor u koji ne može stati više od pet osoba. Ta je kapelica središte čudesnih zbivanja.

Oko groba mnogi se hodočasnici okupe već na Veliki petak, gdje prenoće, kako bi mogli među prvima unići na Veliku subotu u crkvu

Ni jedan drugi dan u godini crkva nije do te mjere ispunjena kao na Veliku subotu. Tko želi unići u crkvu, mora stajati i čekati i po šest sati u redu. Zbog velike navale više stotina osoba ne može jednostavno unići u crkvu. Dolaze hodočasnici iz svih krajeva svijeta, većinom iz Grčke, a u novije vrijeme iz Rusije i drugih zemalja istočnoga bloka.

Oko groba mnogi se hodočasnici okupe već na Veliki petak, gdje prenoće, kako bi mogli među prvima unići na Veliku subotu u crkvu. Čudo se zbiva u 14.00, ali je već oko jedanaest sati u crkvi kao u uzavrelu loncu.

Slavlje

Otprilike od jedanaest pa do trinaest sati u crkvi se pjevaju pjesme. Pjevanje pjesama seže u vrijeme turske okupacije kad bijaše dopušteno samo unutar svetih prostora pjevati crkvene i svete pjesme. Stalno se ponavlja refren: “Mi smo kršćani, to smo već stoljećima i zauvijek ćemo to ostati. Amen”. Pjeva se iz punih grla uz pratnju bubnjeva. Bubnjare nose na ramenima oko groba, a onda oko 13.00 prestaje pjevanje – nakon toga vlada tišina, napeta šutnja, sve je naelektrizirano u iščekivanju velikoga događaja kad se objavljuje Božja sila.

Oko 13.00 tiska se izaslanstvo mjesnih vlasti kroz mnoštvo. Nisu to kršćani, ali su dio samoga obreda. Za vrijeme turske okupacije Palestine bijahu to muslimani, Turci, danas su to Židovi. Stoljećima je već njihova nazočnost sastavni dio samoga obreda – oni naime predstavljaju Rimljane iz Isusova doba. Evanđelja izvješćuju kako su Rimljani zapečatili Isusov grob da učenici ne bi mogli ukrasti Isusovo tijelo te potom ustvrdili kako je on uskrsnuo.

Jednako i danas pečate židovske vlasti sveti Grob voskom. Prije pečaćenja vrata običaj je da pretraže cijeli prostor, da gdje nije skriven kakav upaljač ili žigice koje bi bile dokaz prijevare. Upravo kao što su onodobno Rimljani jamčili kako nakon Isusove smrti nije bilo nikakvih manipulacija tako i danas jamče židovski predstavnici da ni 1998. nema nikakve prijevare.

Svjedočanstvo patrijarha

Nakon što je grob pomno pretražen i zapečaćen cijela crkva pjeva Kyrie eleison. U 13.45 ulazi sam patrijarh u crkvu. Na čelu velikoga mimohoda on triput obilazi oko Isusova groba, a potom skida sa sebe svoj bogoštovni ornat; ostaje samo u bijeloj haljini koju nosi kao znak poniznosti pred silnom Božjom moći koju će sada doživjeti. Sve su svjetiljke i svijeće u crkvi utrnute, trnu se i sva ostala svjetla tako da je veliki dio crkve zavijen u posvemašnji mrak. S dvije velike svijeće stupa patrijarh u grobnu kapelicu – najprije u mali prostor pred grobom, a onda u sami prostor groba. Nemoguće je slijediti događaje na samome grobu, pa stoga donosimo svjedočanstva samoga patrijarha:

“Stupam pred sveti grob, klečim u svetom strahu na mjestu na kojemu je Isus nakon svoje smrti bio položen i odakle je uskrsnuo od mrtvih. Moliti u samoj grobnoj kapelici za mene je uvijek sveti i svečani trenutak. Sveto mjesto. Tu je On uskrsnuo u slavi, odavle je proširio svoje svjetlo u cijeli svijet. Ivan piše u prvom poglavlju svoga Evanđelja kako je Isus svjetlo svijeta. Klečeći u neposrednoj blizini mjesta odakle je on uskrsnuo od mrtvih čovjek se prenosi u neposrednu blizinu njegova preslavnoga uskrsnuća. Katolici i protestanti zovu ovu crkvu ‘Crkvom svetoga Groba’, a mi je zovemo ‘Crkvom Uskrsnuća’. Kristovo je uskrsnuće za nas pravoslavce središnjica našega vjerovanja. Svojim uskrsnućem Krist je izvojevao konačnu pobjedu nad smrću, ne samo nad svojim smrću, nago i nad smrću svih onih koji su mu blizu, u svakom vremenu.

Čudo me svaki put, svake godine duboko potresa. Svaki put ono je daljnji korak na putu moga obraćenja

Vjerujem kako nije nikakva slučajnost da se sveti oganj spušta upravo na tome mjestu. U Matejevu Evanđelju (28, 3) stoji kako se za Kristova uskrsnuća ukazao anđeo koji bijaše obučen u svjetlo. ‘Pojava mu bijaše kao munja a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg’. Vjerujem kako je to svjetlo u koje bijaše odjeven anđeo za Isusova uskrsnuća isto ono svjetlo koje se pojavljuje na čudesan način svake Velike subote. Krist nas želi podsjetiti kako je njegovo uskrsnuće stvarnost, a ne nekakav mit. On je stvarno došao u svijet kako bi svojom smrću i svojim uskrsnućem prinio nužnu žrtvu da bi se ljudima omogućilo ponovno jedinstvo sa svojim Stvoriteljem.”

Plavo svjetlo

“U mraku napipavam svoj put do grobnoga prostora te padam na koljena. Izgovaram tu posve određene molitve koje su nam tisućljećima prenošene te nakon toga čekam. Ponekada čekam nekoliko minuta, ali se čudo u pravilu događa odmah nakon što izmolim molitve. Ispred stijene na kojoj je bio Isus položen rađa se neopisivo svjetlo. Obično ima plavu nijansu, ali se boja može mijenjati i poprimati razne tonove. Nemoguće je to opisati ljudskim riječima. Svjetlo izranja iz samoga kamena kao što se diže magla iz jezera. Čini se kao da je cijeli kamen obavijen oblakom svjetla. Svjetlo se ponaša svake godine različno, ponekad ono prekriva samo kamen, drugi put obasjava cijeli grobni prostor tako da osobe koje čekaju u crkvi promatraju grob ispunjen svjetlošću. Oganj, svjetlo ne sagorijeva – kroz 16 godina moje patrijaršijske službe u Jeruzalemu te otkako primam sveto svjetlo to mi svjetlo nikada nije zahvatilo niti opalilo bradu ili haljine. Svjetlo ima drugu konzistenciju od vatre koja gori u svjetiljkama”.

“U određenom trenutku svjetlo se izvija i stvara stup u kome se oganj ponaša drukčije tako da mogu zapaliti svoje svijeće. Nakon što sam preuzeo oganj zapućujem se van i pružam oganj najprije armenskom, a onda koptskom patrijarhu, potom svima koji se nalaze u crkvi.

Simbolično značenje čuda

Kako doživljavate čudo i što vam ono znači za Vaš osobni duhovni život?

“Čudo me svaki put, svake godine duboko potresa. Svaki put ono je daljnji korak na putu moga obraćenja. Za mene osobno to je silna utjeha, iskusiti Kristovu vjernost prema nama ljudima. Dokazuje on svoju vjernost šaljući nam svoje svjetlo svake godine unatoč našim slabostima i zakazanjima. U svojoj Crkvi doživljavamo mnoga čudesa, čudesa nam nisu nimalo strana. Često se događa da ikone plaču kad nam Nebo želi očitovati do koje nam je mjere blizu. Imamo i svetaca koje je Bog obdario mnogim duhovnim darovima. Nijedno pak od tih čudesa nema toliko prodorno i simbolično značenje i vrijednost kao čudo svetoga ognja. Čudo je nešto poput sakramenta. Ono nam uprisutnjuje Kristovo uskrsnuće kao da se tu sada pred nama i među nama događa”.

I dok patrijarh kleči u kapelici pred grobom, u crkvi je posvemašnji mrak. Čuje se glasno moljenje, atmosfera je vrlo napeta, a kad patrijarh izlazi s dvije goruće svijeće koje osvjetljuju mrak, crkvom odzvanja gromoglasno klicanje, kao kad padne gol na nogometnoj utakmici.

Čudo kao putokaz do vjere

Čudo se ne ograničava samo na ono što se odvija u kapelici u kojoj se nalazi patrijarh. Ono što je vjerojatno mnogo značajnije su izvješća kako se plavo svjetlo pojavljuje i u crkvi te da je ono i u njoj ‘aktivno’. Svake godine mnogi vjernici pripovijedaju kako je to čudesno svjetlo zapalilo svijeće koje su držali u svojim rukama, iznenada i samo od sebe. Svatko u crkvi iščekuje sa svijećom u ruci nadajući se da će se same od sebe upaliti.

Često utrnute uljanice počinju pred vjerničkim očima same od sebe gorjeti. Može se vidjeti kako se plavo svjetlo kreće po crkvi na raznim mjestima. Mnogi su vjernici pod zakletvom posvjedočili autentičnost izvješća kako su se njihove svijeće upalile tim plavim svjetlom. Osobe koje doživljavaju čudo iz blizine – bilo da su im se svijeće spontano upalile, bilo da su promatrale plavo svjetlo – napuštaju Jeruzalem kao novi, promijenjeni ljudi. Svatko tko sudjeluje u toj ceremoniji ima svoj osobni ‘prije’ i ‘poslije’ čuda sa svetim Ognjem u Jeruzalemu.

Pitanje autentičnosti

Kao i kod drugih čudesa ima ljudi koji smatraju kako je to najobičnija prijevara, djelo pravoslavne promidžbe. Misle kako na grobu postoji neko tajno skrovište na kome se pale svijeće. Međutim, kritičari se moraju suočiti s mnogi protupitanja. Upaljači i žigice su relativno novija otkrića. Samo nekoliko stoljeća, a čudo traje od najranijih kršćanskih vremena. Oni službenici koji pretražuju grob svjedoci su kako unutra ništa nije skriveno.

Najsnažniji dokaz kako sve nije prijevara nije samo svjedočanstvo patrijarha, nego i svjedočanstvo tisuća nepristranih hodočasnika čije su se svijeće spontano užegle. Čudesa se događaju, čudesa je činio Gospodin, ali ona ne vode nužno u vjeru. Vjera je uvijek dar, ne zasluga. Smisao čuda nije baciti nekoga na koljena. Čudo nije oružje kojim druge pobijamo, nego je uvijek izvor radosti za sve, poticaj da proničemo tajne svoje vjere, da nosimo svijetu Svjetlo – Krista Gospodina. Bog i danas djeluje na čudesan način u svojoj Crkvi, svomu stvorenju.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.