Posebno rade sa srednjoškolkama koje osjećaju duhovni poziv i koje bi im se željele pridružiti te postati sestre franjevke, donosi Nedjelja.ba.

Sve se može uz želju i volju

Susreti se održavaju u njihovoj kući svake subote ili svake druge subote poslijepodne. Za animiranje i vođenje zadužene su s. Ivka Lučić i s. Elizabeta Žuljević, a s. Urša Marinčič i s. Kata Karadža uključe se kad je potrebno.

Susrete organiziraju u svrhu promocije zvanja, ali također i u svrhu odgoja za kršćanske i ljudske vrijednosti. Djevojke žele poučavati u vjeri, prenijeti im Radosnu vijest, razgovarati s njima o raznim temama koje su važne za život, naučiti ih nešto od ručnih radova kako bi mogle u životu pomoći sebi i drugima.

Stoga je prvi dio susreta uvijek duhovnog karaktera, ovisno što voditeljica pripremi (molitva, evanđeoski tekst od nedjelje, razgovori o različitim temama i sl.), dok je drugi dio kreativnog i praktičnog karaktera u komu djevojke poučavaju raznim vještinama (pravljenje krunica, krpanje poderane odjeće, održavanje urednosti te razne igre). Redovito ih na kraju susreta počaste sokom, kruhom, slatkišima…

Djevojke vrlo rado dolaze, no poteškoća je u tomu što ne govore ili vrlo slabo govore engleski jezik. Potrebno je stoga imati osobu koja pomaže u prevođenju s engleskog na njihov lokalni jezik runyankore. Ali ni to nije problem kada postoje želja i volja.

Misionarke planiraju započeti češće odlaske s franjevcima na filijale njihove župe i upoznati mlade s njihovom karizmom i radom te pozvati djevojke da dolaze na zajedničke susrete kako bi više mogle raditi s njima, pratiti ih na njihovu putu i podržati u odluci.

U molitvi za „afričko cvijeće“

Također, sestre su na petu obljetnicu dolaska u Ugandu, 25. listopada, započele graditi kuću odgoja, i radovi dobro napreduju. Želja im je da ta kuća bude ispunjena djevojkama koje će se nesebično dati u služenju Bogu i bližnjima. Uz pomoć oko materijalnih dobara, bez kojih se ne može, jako im je važno brinuti se i za duhovni odgoj mladih. S ovim nakanama žele pripremiti dobar teren za buduće generacije, a za to su im potrebne snage, potrebni su ljudi.

Njihovu zajednicu čine četiri sestre i to nije dovoljno za ovoliko polje rada.

Stoga sestre pozivaju na molitvu da dragi Bog podari duhovnih zvanja i pošalje radnika u žetvu svoju jer zbilja „žetva je velika, a radnika malo“.

Uzdajući se u Božji blagoslov i njegovu providnost koja misionarke ne napušta, duboko vjerujemo kako će ih Gospodin nagraditi duhovnim zvanjima ove afričke zemlje i da će njihova zajednica procvasti raznolikim „afričkim cvijećem“.