Obzirom da se nalazimo u mjesecu u kojem se spominjemo pada Vukovara, ovom emisijom htjeli smo pripomoći u očuvanju uspomene na one koji su stvarali našu Domovinu. Uspomena na Vukovar živi među mladima, složili smo se na početku emisije. Vukovar je simbol ponosa i borbe.

Ivana je u trenutku pada Vukovara bila desetogodišnja djevojčica. „Živjeli smo kao normalna radnička obitelj. Mama i tata radili su u Borovu, a brat i ja smo išli u osnovnu školu. Kada je počeo rat, sve se promijenilo. Roditelji su prije mjeseca studenog htjeli da odemo na more, a da se to ostvarilo moj brat bi i danas bio živ”, objasnila je na početku emisije naša sugovornica.

Govoreći o djetinjoj bezbrižnosti, Ivana Černok Žgela istaknula je kako je tu bezbrižnost prekinuo rat i odlazak u sklonište. Ondje su proživljavali različita iskustva – mrtvi na svakom kraju grada, nestašica hrane i vode i sl. U to vrijeme, Ivana je bila bolesna i bila joj je potrebna medicinska skrb. Otac ju je često vozio u bolnicu, gdje se susrela sa različitim oblicima ljudske patnje.

„Nakon boravka u skloništu krenuli smo u proboj. Znali smo da će Vukovar pasti”, objasnila je. Istaknula je da je i tih dana od silnih granata nebo bilo žarko crvene boje. Na putu proboja, podijelili su se u kolone. „U mojoj je grupi bilo malo civila”, prisjetila se. „Krenuli smo s ciljem prolaska minskih polja kako bi došli do teritorija koje nije bilo okupirano”.

„Kada smo bili u proboju dogodilo se to da je jedan vojnik stao na nagaznu minu i moj je otac dobio naređenje da mora zbrinuti vojnika. Moj otac je poslušao naređenje noseći u naručju svog brata. Od tada im se gubi svaki trag”, objasnila je naša gošća.

Prisjetila se da su nakon odlaska iz Vukovara ona i majka odvedene u zarobljeništvo iz kojega ne nosi baš lijepe uspomene. “Poslali su nas nakon toga u Slavonski Brod i hvala Bogu došle smo tada nas dvije do slobode”,

Ivana je posvjedočila da su Igorovo tijelo pronašli 1999. godine, a za oca ne zna ni do dana današnjeg. “Živimo u nadi da ćemo jednom pronaći i njegovo tijelo. Ponosna sam na svoju majku koja je pretrpjela gubitak muža i sina, ali je u svemu tome ostala snažna i hrabra žena. Ponosna sam što je ona moja majka”, rekla je.

Na pitanje je li osjećala strah kazala je da nije jer su joj majka i otac cijelo vrijeme bili veliki oslonac i potpora. “Majka je bila ona koja me pazila i čuvala”, dodala je.

Nakon toga svoj život je nastavila graditi u Zagrebu te je kazala kako su i ti dani bili puni borbe, ali su joj pomogli da odraste u ono što je sada.

Kazala je da voli često otići u Vukovar, a posebno 18. studenog. “Moje srce je na mjestu kada odem tamo, ali s druge strane imam veliku tugu”, prisjetila se.

„Život je velika borba i svaki dan donosi nove izazove”, istaknula je. O tome što je sve proživjela u ratnim danima, te kako joj je to iskustvo pomoglo da postane bolja osoba poslušajte u nastavku.