U Evanđelju vidimo da kad god je naš Gospodin trebao poduzeti neki važan korak, uvijek je na trenutak zastao da podigne oči prema nebu, i tek nakon tog trenutka prisjećanja prihvatio se posla koji je trebao obaviti. “Podigao je svoje oči prema nebu” izraz je koji se često ponavlja. I bez sumnje, kada nije bilo vanjskog znaka ove molitve, postojala je unutarnja ponuda.

Ne može biti potpunog samoodricanja bez stalnog temeljnog duha vjere, bez navike unutarnje šutnje, tišine u kojoj prebiva Bog.

Stalno podvrgavanje sebe vodstvu Duha Svetoga olakšano je činjenicom Njegove prisutnosti u duši, gdje se od Njega izričito traži da predsjeda svim našim djelima. Nemoguće je duh sabranosti staviti u velikodušnu praksu ako ne postoji i duboko ukorijenjen duh samoodricanja. Nećemo se cijelim srcem pokoriti nevidljivom Gostu osim ako nam On nije u neposrednoj blizini.

Stoga dolazimo do dva upečatljiva zaključka:

Ne može postojati potpuna ovisnost o vodstvu Duha Svetoga, što je pravi smisao života u Kristu, bez potpunog samoodricanja. Ne može biti potpunog samoodricanja bez stalnog temeljnog duha vjere, bez navike unutarnje šutnje, tišine u kojoj prebiva Bog. Mnogi ne vide vezu između misli o Kralju i službe Kralju; između unutarnje tišine, koja se čini kao da se sastoji od nepomičnosti, i stalne odvojenosti, koja je bit vrhunske aktivnosti. Pogledamo li bolje, vidjet ćemo da između njih dvoje postoji čvrsta, bliska, neraskidiva veza.

Navika samoodricanja zahtijeva stalno prisjećanje

Ako duša, da bi postala potpuno slična Kristu, treba živjeti u potpunoj ovisnosti o Duhu Svetome, i ako nije moguće živjeti u potpunoj ovisnosti o Duhu Svetomu ako se cijeli život ne prisjeća, očito je da prisjećanje, u smisao koji je objašnjen, predstavlja jednu od najdragocjenijih vrlina koje se mogu steći.

Otac Pergmayer potvrđuje: Najkraći put do savršene ljubavi je da Bog bude uvijek prisutan; grijeh se odagna, a duša nema vremena da misli na što drugo ili da se žali i mrmlja. . . . Praksa prisutnosti Božje vodi prije ili kasnije do savršenstva.

Foto: Pixabay

Šutnja je uvijek bila, tako reći, luksuz velike svetosti.

Ne pokušavati živjeti u nutarnjoj tišini jednako je odustajanju da se vodi istinski kršćanski život. Kršćanski život je život vjere, življen u nevidljivom za ono što je nevidljivo. Tko nije u stalnom kontaktu s nevidljivim svijetom, izlaže se opasnosti da uvijek ostane na pragu pravog kršćanskog života.

Da citiram riječi oca Gratryja:

Moramo se odreći življenja u vanjskom i površnijem ograđenom prostoru duše; trebali bismo ući unutra i prodrijeti u njegove najdublje udubine. I kada smo stigli do ove točke, moramo ići dalje, sve dok ne dođemo do središta, koje više nije ja, već Bog. Tu je Gospodar. . . i tu je da nam se može udostojiti da ostanemo s Njim cijeli dan. Sada, kada nam bude dopušteno provesti dan s njim, poželjet ćemo ga slijediti posvuda poput njegovih apostola, njegovih učenika i njegovih slugu. Da, Gospodine, kad budem imao privilegiju provesti cijeli dan s Tobom, željet ću Te uvijek slijediti.

Auguste-Joseph-Alphonse Gratry, Meditacije.

Samoća je uporište jakih. Snaga je aktivna vrlina, a naša moć šutnje označava razinu naše sposobnosti za djelovanje. Bez ove unutarnje ćelije ne bismo bili u stanju činiti velike stvari, ni za sebe ni za druge.

Slabi i nestabilni ne vole biti sami. Većina ljudi gleda na zabavu kako bi ih spasila od naprezanja. Gube se u onome što je ništa kako se ne bi izgubili u onome što je sve. Usred tišine noći svemogući Bog je došao na zemlju. Šutnja je uvijek bila, tako reći, luksuz velike svetosti. . . . Dakle, to je prvi život koji On, vječno tiha izgovorena Riječ Očeva, odabire za sebe. Sav Njegov zagrobni život bio je time obojen. U djetinjstvu je dopustio da mu se čini da mu govor polako dolazi, kao da ga usvaja poput drugih, da bi pod tom krinkom produžio svoju šutnju, odgađajući tako čak i svoje razgovore s Marijom. I sama Marija, i Josip, zahvaćeni su od Njega, kao nebeskom zarazom, prekrasnom šutljivošću. U Njegovom osamnaest godina skrovitog života, u svetoj nazaretskoj kući još uvijek je vladala tišina. Riječi, rijetke i kratke, podrhtavale su u zraku, poput glazbe koja je bila preslatka da bi jedan ton mogao potisnuti drugi, dok je prvi još titrao u uhu koje ga je slušalo.

Foto/ Unsplash

U trogodišnjoj službi, koja je bila posvećena pričanju i poučavanju, On je govorio kao što bi govorio šutljiv čovjek, ili poput Boga koji objavljuje. Zatim, u Njegovoj muci, kada je morao poučavati svojim prekrasnim načinom patnje, šutnja se ponovno vratila, baš kao što se stara navika vraća nakon smrti, i ponovno je postala karakteristična crta Njegovog života.

— Frederick William Faber, Betlehem

Toliko razmišljamo o izgledu da nismo u stanju cijeniti ništa što ne privlači osjetila. Tišina je izvor iz kojeg izvire učinkovit napor. Mlaz vode prisiljen je nečujno probiti svoj put kroz kamen prije nego što uspije prsnuti pjevajući.

Mora se dobro razumjeti da kada se preporučuje šutnja, misli se na unutarnju tišinu koju treba nametnuti osjetilima i mašti kako bismo izbjegli odgovornost da u svakom trenutku budemo izvučeni iz sebe unatoč nama samima.

Ako su vrata pećnice stalno otvorena, toplina će izlaziti. Potrebno je dosta vremena da se temperatura podigne, ali je dovoljna sekunda da se spusti. Pukotina u zidu propuštat će ledeni vanjski zrak i cijeli proces mora se započeti iznova.

Izvrstan način očuvanja unutarnje tišine je održavanje vanjske tišine. Ovo je razlog za klaustar. Ali čak i u svijetu, svatko od nas može napraviti vlastitu samoću, granicu preko koje ništa ne može prodrijeti neprimjetno.

Karmelićanin/Foto: Dario Zürchauer

Nije buka sama po sebi poteškoća, već buka koja je besmislena; nije svaki razgovor, nego beskorisni razgovori; ne svakakva zanimanja, nego besciljna zanimanja. Naime, štetno je sve što ne služi nekoj dobroj svrsi. Klaustar je to što jest jer tamo muškarci i žene uče kako šutjeti. Ne uspiju uvijek, ali barem uče, a to je velika stvar.

“Ako tko ne griješi riječju, savršen je čovjek.”

“I svaki čovjek neka bude brz da čuje, a spor da govori.

Naša uobičajena navika je da se ponašamo upravo suprotno. Svi govore; nitko ne sluša, a ponajmanje Onoga koji najviše zaslužuje biti saslušan: unutarnjeg Učitelja. Malo je savršenih duša jer je malo ljubitelja tišine. Tišina je jednaka savršenstvu, ne u svim, ali u velikom broju slučajeva.