Pacem in terris – mir na zemlji! riječi su koje ovih dana odjekuju i koje su na usnama brojnim ljudima diljem zemaljske kugle. Tim riječima prije šezdeset godina započinje znameniti tekst pape Dobroga, svetoga Ivana XXIII. Enciklika Pacem in terris nastala je u vrlo složenim i osobito osjetljivim prilikama. Izgrađen je Berlinski zid, vrijeme je „hladnog rata“ a tzv. „kubanska raketna kriza“ tražila je hrabre ljude, mirotvorce i vješte pregovarače kako bi se izbjegao nuklearni sukob između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a, koji je vrlo ozbiljno prijetio. Papa Ivan XXIII. je preuzeo na sebe ulogu posrednika i ovim se encikličnim pismom obratio ljudima dobre volje pozivajući ih na mir, jer se mir tiče svih ljudi. Pozivanje na mir i njegovo promicanje u svijetu sastavni je dio crkvenog poslanja, jer Krist je nakon uskrsnuća i pobjede nad zlom svoj mir dao i ostavio svojim učenicima (usp. Iv, 14, 27). Više je zanimljivosti povezano s ovom enciklikom. Naime, enciklika Pacem in terris jedina je uglazbljena enciklika. Uglazbio ju je francuski umjetnik, skladatelj Darius Milhaud iste godine kad je objavljena (dakle, 1963.). Neki njezini dijelovi objavljeni su u tadašnjem SSSR-u a u cijelosti ju je objavio New York Times, kao jedinu ikad objavljenu katoličku encikliku u tim novinama.  

Poruka mira istinski je izričaj kršćanske vjere u ljubav kojom Bog ljubi svakog čovjeka. Papa Ivan XXIII. svoju poruku mira ističe odmah na samom početku enciklike u br. 1: “Mir na zemlji, za kojim su čeznuli živo svi ljudi svih vremena, može se očito, sazdati i učvrstiti samo savjesnim obdržavanjem reda što ga je Bog uspostavio.” Papa time želi reći da je nužno odustati od želje za dominacijom bilo koje vrste nad drugima te da se svaki pojedinac treba naučiti na druge gledati kao osobe, kao djecu Božju, kao svoju braću i sestre. 

Mir je veliko i dragocjeno dobro. On je želja i čeznuće svakog čovjeka odnosno cijele ljudske obitelji. Iako je on  tijekom povijesti bio teško ostvariv, jer je ljudska povijest isuviše prožeta sukobima svakojakih vrsta, mir treba uvijek iznova izgrađivati i nadati mu se. Nažalost slika današnjeg trenutka je u bitnome drukčija. Svijet živi u vidljivom proturječju. Mir i stabilnost žele se graditi i jamčiti na temelju lažne sigurnosti iza koje se nalazi strah od međusobnog uništenja. Svijet se sve više naoružava, vojna snaga se gomila a ratni sukobi se povećavaju i iz dana u dan rađaju novim patnjama i gubitcima tisućama života (dovoljno je sjetiti se primjerice Ukrajine, ratova na afričkom kontinentu, Bliskog istoka, izraelsko-palestinskog rata koji bjesni ovih dana). No, baš kao i Ivan XXIII. tada, tako i danas ne postoji izbor, jer mir nema alternativu! Na nastojanje da se mir očuva jednakom i uravnoteženom proizvodnjom oružja i oružane snage, papa Ivan XXIII. ponudio je odgovor. Iako svjestan da se oružje ne može u potpunosti ukloniti bez potpunog i posvemašnjeg razoružanja, navedeni Papa ističe da se čvrsti i pravi mir među narodima može postići uzajamnim povjerenjem (br. 113).

Uzajamno povjerenje je ponajprije stvar koju nalaže razum odnosno, prema riječima Pape, ono se ravna “prema istini, pravdi i djelatnoj solidarnosti” (br. 114). Petar naših dana, papa Franjo to naziva globalnom etikom solidarnosti i međusobne suradnje za budućnost čitave ljudske obitelji (usp. Poruka Svetoga Oca Franje za 53. svjetski dan mira (1. siječnja 2020.). Uzajamno povjerenje i slušanje može dovesti do toga da poraste međusobno poznavanje i poštovanje, pa da se i u neprijatelju vidi lice brata ili sestre. Ono također kao jednu od svojih pozitivnih posljedica može imati na  razbijanje spirale osvete za učinjeno zlo ili nepravdu. No, ne smije se ostati na ispraznim riječima i lijepim frazama. Potrebni su ljudi, konkretni žene i muškarci koji se neće dati zatvarati u pojedinačne isključivosti, koji će znati prepoznati manipulacije, oni koji će tražiti mir u situacijama različitih stajališta. Izazov je tim veći jer su interesi među ljudima i narodima uistinu brojni i kontradiktorni. 

Mir se može postići ako mu se čovjek nada, ako vjeruje u mogućnost mira. Nadati se da se mir može postići znači i vjerovati da drugi, baš kao i čovjek sam, trebaju mir. Nada je ona kršćanska krepost koja pokreće, koja pronalazi nove snage za ići naprijed čak i u situacijama kada se prepreke, na koje se nailazi, čine nepremostivim.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.