Donosimo vam homiliju p. Milana Knezovića povodom Svjetskog misijskog dana.
Ove predzadnje nedjelje mjeseca listopada, kada Crkva obilježava Svjetski dan misija – Misijsku nedjelju, biblijska čitanja pozivaju nas da promišljamo o daru Božjeg izabranja i daru našega kršćanskog poziva. Prorok Izaija (Iz 45, 4 – 6) u današnjem prvom čitanju podsjeća nas da Božje izabranje i poziv stoje na početku našega vjerničkog puta – Bog nas poziva po imenu da već od svojeg krštenja budemo radosni dionici Božje misije ljubavi, koju nam po svojem Sinu Isusu Kristu daje kao bezuvjetan i najvrjedniji dar.
Bezuvjetnost i dinamičnu vrjednotu dara kraljevstva Božjega možda na najautentičniji način približava nam sveti Pavao svojom životnom misijom, dajući cijelog sebe u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, osnivajući prve kršćanske zajednice u svjetlu radosne vijesti evanđelja.
Svi smo pozvani biti misionarima
Stvoreni smo u ljubavi Božjoj i pozvani na Misiju ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubeći Boga i bližnjega onako kako nas sam Krist ljubi svojim životom, vraćamo, zapravo, Bogu Božje, ljubimo jer je on nas prvi ljubio i otkupio nas svojim pashalnim otajstvom od sveg grijeha koji bezljublje uzrokuje. U današnjem evanđelju (Mt 22, 15 – 21) farizeji pokušavaju uhvatiti Isusa u zamku pitajući ga o ispravnosti plaćanja poreza caru. Polazeći od poreznog novčića, na kojem je utisnut lik cara, Isus mudro odgovara da je nužno dati caru carevo, a Bogu Božje. Dati caru Božje, a Bogu carevo bila bi promašena i uzaludna misija.
Kao učenici Kristovi u svakome povijesnom vremenu i mi smo pozvani da u svjetlu i mudrosti vjere razlučujemo što nam je dati Bogu kao Božje. Bog nas poziva u postojanje iz ljubavi i taj pečat Trojedine Ljubavi utisnut je u našu dušu, u naš DNA. Zato je i život svakoga od nas jedinstvena misija, jedinstveno poslanje, koje se ne ponavlja više u povijesti. Svatko od nas već je po rođenju plod Božje misije ljubavi; Bog nas stvara jer nas ljubi. Po sakramentu krštenju Bog utiskuje u našu dušu neizbrisiv pečat svoje Trojedine Ljubavi.
Stvoreni smo u ljubavi Božjoj i pozvani na Misiju ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubeći Boga i bližnjega onako kako nas sam Krist ljubi svojim životom, vraćamo, zapravo, Bogu Božje, ljubimo jer je on nas prvi ljubio i otkupio nas svojim pashalnim otajstvom od sveg grijeha koji bezljublje uzrokuje.
Stvoreni u ljubavi i za ljubav, nosimo u sebi otisak i trag Boga stvoritelja, koji nas podsjeća na našu pripadnost Bogu, koji je ishodište i utočište i našega životnog poslanja. Naš život plod je Božje misije ljubavi i samo u žarnu predanju toj istoj misiji ljubavi otkrivamo pravi smisao svojeg života.
Na kraju prošle godine moj misijski red verbita imenovao me za tajnika misija i voditelja misijskog centra u našoj provinciji Sjevernog Brazila. U sklopu te nove službe imam zadaću voditi misijsku animaciju u našim župama, slaveći svete mise, organizirajući duhovne vježbe i formacijske susrete sa svim pastoralnim voditeljima, suradnicima i katehistima, obnavljajući tako misijski žar u srcima župljana, a u isto vrijeme tražeći dobročinitelje i prikupljajući sredstva za red verbita. Kao sveti Pavao putujem od jedne župe do druge, uvijek zahvalan Bogu na toj jedinstvenoj mogućnosti da upoznam vjernike naših župa, zahvalan na daru vjere i bratske ljubavi koju žive.
Naš život plod je Božje misije ljubavi i samo u žarnu predanju toj istoj misiji ljubavi otkrivamo pravi smisao svojeg života.
Kao prvi korak misijske animacije u propovijedima i na susretima pozivam sudionike da promišljaju o smislu našega kršćanskog poziva i poslanja. Što je temelj i bit naše kršćanske misije i identiteta? Što znaci biti kršćanin i tko je Isus Krist za mene u današnjem kontekstu tolikih polarizacija, individualizma, ateizma, bezosjećajnosti, samodostatnosti i religijskog pluralizma? To pitanje nam sam Krist postavlja: „I vi, što vi kažete tko sam ja?“ (Luka 9, 19) O odgovoru na to pitanje ovisi naše shvaćanje/prihvaćanje našega kršćanskog identiteta i naše kršćanske misije i poslanja.
Jedino je važno ljubiti
Ponekada pomislimo da je bit naše kršćanske misije/poslanja samo čuvati i braniti crkvene dogme, tradiciju i crkveni nauk, koji jesu veoma bitni, no odvojeni od Kristove zapovijedi ljubavi, gube smisao i razlog svojeg postojanja. Tradicija, crkvene dogme i nauk Crkve važni su kao što je kostur u ljudskom tijelu važan za formaciju i funkcioniranje ljudskog tijela i ljudskog života. Iz biologije znamo da su kostur i kosti sastavan dio ljudskog organizma, da štite organe i održavaju stabilnim naše tijelo. No kostur, odvojen od tkiva i tjelesnih stanica, ne predstavlja život sam po sebi; naprotiv, predstavlja nešto što je ostalo od života.
Ponekada pomislimo da je bit naše kršćanske misije/poslanja samo čuvati i braniti crkvene dogme, tradiciju i crkveni nauk, koji jesu veoma bitni, no odvojeni od Kristove zapovijedi ljubavi, gube smisao i razlog svojeg postojanja.
Kad se iz živog tijela izvadi srce – ostaje beživotno tijelo. Isus je prošao svijetom čineći dobro, ljubeći nas dokraja ili, kako kaže sveti Augustin, beskrajno nas ljubeći, i tako nam ostavio svoju zapovijed ljubavi kao živu snagu, smisao, mjerilo i kriterij autentičnosti naše vjere. Kada kao kršćani zaboravimo ili ostavimo sa strane ili odustanemo od življenja zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, zaboravimo, ostavljamo sa strane i vadimo Kristovo srce iz tijela Kristova. Postajemo umrtvljeno, hladno tijelo, koje ne privlači k sebi nikoga, već plaši i udaljuje. Bez življenja zapovijedi ljubavi, zapovijedi u koju Krist sažimlje Stari i Novi zavjet, tijelo Crkve gubi svoj kršćanski zanos, radost, nadu i ljepotu, gubi smisao, gubi snagu da obnavlja i privlači k sebi i k Bogu ljudska srca. Bez življenja Kristove zapovijedi ljubavi gubi se smisao euharistijskog slavlja.
Papa Benedikt XVI. naziva svetu misu sakramentom ljubavi u svojoj apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis. Upravo ta snaga dobra i ljubavi kojom nas Trojedini Bog hrani na svetome misnom slavlju u službi svete riječi, pod prilikama kruha i vina, u svojoj realnoj prisutnosti u zajednici okupljenoj na slavlju u njegovu imenu, pulsirajuće je srce Crkve, po kojem se ta snaga Kristove ljubavi i života nastavlja utjelovljivati u nama, ujedinjujući nas u tijelo Kristovo kao braću i sestre, čineći nas Božjima.
Svatko od nas već je po rođenju plod Božje misije ljubavi; Bog nas stvara jer nas ljubi. Po sakramentu krštenju Bog utiskuje u našu dušu neizbrisiv pečat svoje Trojedine Ljubavi.
Po snazi Duha Svetoga, koji je nositelj te iste Kristove ljubavi, Bog nas po završetku svake svete mise šalje u misiju, da u liturgiji života naše svakodnevnice budemo svjedoci i nositelji te iste Kristove sebedarne ljubavi, dobra i istine koja ujedinjuje. Upućuje nas kao sinove i kćeri Božje u Božju misiju ljubavi.
Dar Duha Svetoga, koji uskrsli Krist daje svojoj Crkvi i čiji pečat nosimo u duši već od svojeg krštenja, snaga je koju Krist u sakramentu ljubavi – euharistiji iznova obnavlja u nama i bezuvjetno daje kao popudbinu, da, živeći u njezinu dinamizmu ovdje na zemlji, budemo svjedoci kraljevstva Božjega, koje očekujemo u punini, na kraju vremena.
Put ljubavi je put svetosti. Taj put ljubavi prema Bogu i bližnjemu svatko od nas pozvan je ishoditi s Kristom i živjeti na konkretan način u kontekstu svoje svakodnevnice. Svetci i svetice naše Crkve, kanonizirani ili ne, proživjeli su svoj život u različitim povijesnim kontekstima, u mreži raznovrsnih društvenih, socijalnih i obiteljskih drama, ali svi su ostavili za sobom sjajan trag življene ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Svi su na svoj jedinstven način bili svjetlo Kristove ljubavi u svojem vremenu. Slijedili su put dobra, čineći dobro, ljubeći Boga i bližnjega.
Bez življenja zapovijedi ljubavi, zapovijedi u koju Krist sažimlje Stari i Novi zavjet, tijelo Crkve gubi svoj kršćanski zanos, radost, nadu i ljepotu, gubi smisao, gubi snagu da obnavlja i privlači k sebi i k Bogu ljudska srca. Bez življenja Kristove zapovijedi ljubavi gubi se smisao euharistijskog slavlja.
Svi su oni u svjetlu vjere dali Bogu Božje. Ne može se odvojiti ljubav prema Bogu od ljubavi prema čovjeku niti se može u ime ljubavi prema Bogu progoniti, gaziti ili uništavati život bližnjega, bez obzira na to tko taj bližnji bio. Kad se odvoji ljubav prema Bogu od ljubavi prema bližnjem, rađa se slijep fundamentalizam, u kojem se „u ime Boga“ mogu učiniti strašne stvari. U ime Božje farizeji i pismoznanci osudili su na smrt Sina Božjega. Prispodoba o dobrom samaritancu podsjeća nas da je naš bližnji svatko tko je u ovome danom trenutku potreban moje riječi, prisutnosti, suosjećajne ljubavi.
Potrebno je dopustiti Bogu da nas ljubi
Kada dopustimo da nas ljubav Kristova prožme, naše srce počinje gorjeti u toj istoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Taj neugasivi pečat pripadnosti Bogu nastavlja nas činiti Božjima. Iznutra i izvana. I kada ljubimo kao što nam Krist daje primjer, onda prva postavka prema drugima nije odbacivanje, napad i osuđivanje, nevjerica, ravnodušnost, već suosjećajnost. Božja ljubav nas uvijek razoruža od zloće, mržnje, ravnodušnosti, samodostatnosti i sklonosti da osuđujemo druge. Kada naše srce gori u ljubavi Kristovoj, naše noge upućuju se ususret drugomu i Bog nam daje milost i poniznost da vidimo u svakoj osobi našeg brata i našu sestru i daje nam radost da im služimo u ljubavi.
Svetci i svetice naše Crkve, kanonizirani ili ne, proživjeli su svoj život u različitim povijesnim kontekstima, u mreži raznovrsnih društvenih, socijalnih i obiteljskih drama, ali svi su ostavili za sobom sjajan trag življene ljubavi prema Bogu i prema čovjeku.
„Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 15, 12), Isusov je trajan poziv i podsjetnik nama kršćanima, koji po krštenju nasljedujemo tu istu Božju misiju ljubavi, da taj najljepši i najvažniji dio našega kršćanskog poziva, kao živo srce, ne samo daje život tijelu Crkve, već je u isto vrijeme i put i snaga koja nas posvećuje.
Crkva Kristova je sakrament Božje ljubavi ovdje na zemlji i Bog nas je otkupio u snazi svoje neizmjerne ljubavi. Naša kršćanska ljubav samo je slobodan odgovor našeg srca Bogu, koji nas je prvi ljubio. Ljubav je uvijek slobodan odgovor srca koje se osjeća voljenim. Ne može se voljeti na prisilu nikoga. Srce koje ljubi u Kristu Boga i bližnjega srce je koje daje Bogu ono što je Božje.
Kada naše srce gori u ljubavi Kristovoj, naše noge upućuju se ususret drugomu i Bog nam daje milost i poniznost da vidimo u svakoj osobi našeg brata i našu sestru i daje nam radost da im služimo u ljubavi.
„Ja sam put, istina i život“ govori nam Isus i ove dane vremena kroz godinu po svojim suosjećajnim djelima ozdravljenja (opsjednutoga u sinagogi, Petrove punice, gubavca). Isus nam pokazuje kamo nas snaga njegove ljubavi vodi, pokazuje nam komu nas šalje i poziva nas da svatko od nas u mreži obiteljskih i društvenih odnosa budemo svjetlo te iste snage dobra koja izvire iz nepresušna vrela Kristova Srca.
Ponekada pokušavamo svesti naše shvaćanje biti kršćanskog poziva kao misiju da živimo naš život bez grijeha, pokušavajući ljubiti Boga, ali odustajući od ljubavi prema bližnjemu. Pokušavamo se ukrcati u raj sami, po našim kriterijima, ali, zapravo, zapadamo još više u naš vlastiti egoizam i vlastitu duhovnu sljepoću, kružeći oko sebe samih, tužni, frustrirani, ljuti, bez duhovnog mira, s kamenjem u rukama, spremni da saspemo svakoga onako kako smatramo da ga spada.
Svaki grijeh se protivi ljubavi
Krist nas po pashalnom otajstvu čini dionicima suživota Božjega već ovdje na zemlji i daje nam dar svoje milosrdne ljubavi da nas stalno oslobađa od stranputica i bezljublja. Svaki grijeh je u sebi negacija ljubavi ili, bolje rečeno, svaki grijeh je bezljublje, u kojem se ljudski ego prekriva lažnim plaštem ljubavi. Grijeh je oholost koja zatvara grešnika u začarani krug samodostatnosti i samodopadnosti, čineći da kruži oko sebe samoga, čineći da se vraća na svoj lažni izvor ljubavi uvijek žedan i uvijek isprazan. Inercija grijeha vuče iznova na isprazan izvor, jer ne dopušta da se iskusi snaga prave ljubavi s jedinoga živog vrela istinske ljubavi, koji je Isus Krist.
Svaki grijeh je u sebi negacija ljubavi ili, bolje rečeno, svaki grijeh je bezljublje, u kojem se ljudski ego prekriva lažnim plaštem ljubavi.
Upravo stoga je put ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, na koji Krist upućuje, put oslobođenja od ropstva grijeha samodostatnosti. Nitko se ne spašava sam, Bog nas stavlja u zajednicu (obitelji, Crkve i društva), da u ovoj mreži ljudskih i povijesnih odnosa damo svoj prinos dobra i naše ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Iskušavajući snagu dobra, bezljublje gubi svoj lažni sjaj, ostaje u sjeni, jer nam nešto puno ljepše, istinsko, snažno i sveto, ispunja dušu i daje nutarnju puninu, koju nam nitko ne može oduzeti i koja s vremenom sjaji sve sjajnije. Bog nam daje milost da iskusimo već ovdje na zemlji pravu snagu svoje ljubavi u nama, koja je neprolazna i koja nam daje milost, snagu i razlog da se oslobodimo navezanosti na grijeh.
Grijeh je oholost koja zatvara grešnika u začarani krug samodostatnosti i samodopadnosti, čineći da kruži oko sebe samoga, čineći da se vraća na svoj lažni izvor ljubavi uvijek žedan i uvijek isprazan.
Bog nas poziva da ga ljubimo, kao i jedni druge ondje gdje jesmo. Naše misijsko poslanje počinje ondje gdje smo ponikli i u toj našoj župnoj zajednici Krist ražaruje u nama svoj plamen ljubavi i čini da naša srca gore u toj istoj ljubavi za Boga i bližnjega, za braću i sestre s kojima dijelimo našu svakodnevnicu. I iz tog plamena kršćanske ljubavi, življene u mjesnoj Crkvi, Bog ražaruje i odašilje sjajne iskre dobrote i ljubavi, dobrih i milosrdnih djela, donacija i autentičnih svjedočanstava misionara, koji nošeni Kristovim žarom ljubavi odlaze u druge dijelove svijeta da šire i ražaruju taj isti Božji plamen.