“Mišljenja sam da se svakoj od tih triju čovjekovih dimenzija, duhu, duši i tijelu, treba dati pozornost koja joj pripada i da se trebaju koristiti alati i metode prikladne toj dimenziji. Ipak treba imati u vidu da je granica duha i psihe prilično tanka, te se čak i u Svetom pismu čovjek ponekad dijeli na dušu i tijelo, a nekad na duh, dušu i tijelo”, objasnio je o. Jakov.

Postoji li razlika između duhovnog i psihološkog?

“Ovo je vrlo škakljivo područje i ne postoji jasan konsenzus među autorima. Mišljenja sam da se svakoj od tih triju čovjekovih dimenzija, duhu, duši i tijelu, treba dati pozornost koja joj pripada i da se trebaju koristiti alati i metode prikladne toj dimenziji.” Ipak, o. Jakov je nadodao da treba imati u vidu da je granica duha i psihe prilično tanka, te se čak i u Svetom pismu čovjek ponekad dijeli na dušu i tijelo, a nekad na duh, dušu i tijelo. “Problem nastupa kad se u praktičnom smislu metode prikladne za duhovno primjenjuju na psihičko, i obrnuto”, istaknuo je.

Mišljenja sam da se svakoj od tih triju čovjekovih dimenzija, duhu, duši i tijelu, treba dati pozornost koja joj pripada i da se trebaju koristiti alati i metode prikladne toj dimenziji.

Problem u ovom pristupu je u samom antropološkom shvaćanju. “Suvremene znanosti ne poznaju skolastičku podjelu na duh, dušu i tijelo te je stoga u kontekstu sekularne psihologije vrlo neprikladno govoriti o vjeri i duhovnome i teško je uklopiti duhovnost u postojeće psihološke teorije sekularnoga usmjerenja”.

Treba imati u vidu da je granica duha i psihe prilično tanka, te se čak i u Svetom pismu čovjek ponekad dijeli na dušu i tijelo, a nekad na duh, dušu i tijelo.

“S druge strane, opasno je psihičke tegobe tretirati samo kao nešto duhovno i očekivati da će se sve riješiti molitvom, jer su psihičke bolesti često neurobiološki dokazive te uspješno reagiraju na farmakoterapiju. Naravno, Bog uvijek ostaje Bog i može sve izliječiti ako je to u njegovoj volji, ali nam je s razlogom dao razum i medicinu da možemo naravnim sredstvima riješiti što možemo, a da ostalo prepustimo Njegovoj providnosti.”

Ukoliko čovjek ima određene tegobe za koje sumnja da mogu imati duhovnu i psihološku etiologiju, potrebno je potražiti mišljenje i psihijatra, odnosno psihologa, i svećenika, odnosno duhovnika. Na tom tragu, o. Jakov je poručio: “Idealno bi bilo kad bi i psihijatri bili otvoreni i poučeni za sferu duhovnoga i kad bi svećenici poznavali psihologiju, jer bi to olakšalo pronalaženje uzroka tegoba. Premda se radi o zasebnim dimenzijama, usko su povezane i snažno utječu jedna na drugu. Sve više se i u suvremenoj psihijatriji govori o važnosti holističkog pristupa koji će uzeti u obzir i duhovno.”

S druge strane, opasno je psihičke tegobe tretirati samo kao nešto duhovno i očekivati da će se sve riješiti molitvom, jer su psihičke bolesti često neurobiološki dokazive te uspješno reagiraju na farmakoterapiju.

Često su tegobe u isto vrijeme i duhovne i psihičke etiologije te ih u tom slučaju treba paralelno rješavati, farmakološki ili psihoterapijski s jedne strane, te duhovnim razgovorima i molitvom s druge strane. Čak i u slučaju kad su tegobe isključivo, ili dominantno psihičke, koristi duhovna pomoć kao komplementarna metoda liječenja.

Jednako tako, kad je tegoba isključivo, ili dominantno duhovne prirode, može pomoći psihoterapija koja će nastojati olakšati tegobe koje mogu pojačati duhovne patnje koje osoba proživljava.

Specifičnost uloge duhovnika

Općenito govoreći, duhovnik će biti pozoran na duhovni život osobe. Napreduje li osoba u krepostima? S kojim se grijesima i slabostima bori?

“Duhovnik će poticati osobu da shvati da je ljubljena i cijenjena i da ima dostojanstvo koje joj Bog daje, da shvati da ju Bog voli zbog onoga što ona jest, a ne zbog onoga što čini, da nastoji pustiti Boga u sve svoje rane i sve svoje tame i da dopusti Bogu da ih liječi. Duhovnik će nastojati utvrditi u kojoj je fazi duhovnoga života i kako osoba treba postupati u molitvi u fazi u kojoj se nalazi.”

O. Jakov istaknuo je i važna pitanja na tom tragu: Jesu li tegobe koje osoba osjeća duhovne prirode? Je li osoba tegobe skrivila svojim grijesima, ili su tegobe plod čišćenja koje Bog provodi u duši? “Takvi su razgovori u pravilu manje učestali, možda jednom mjesečno, a ostalo se prepušta Duhu Svetome koji je temeljni voditelj duše. Duhovnik će u razgovorima upućivati osobu na molitvu, sakramentalni život, askezu te će vidjeti dolazi li do poboljšanja ili ju treba uputiti na druge stručne osobe. Psihoterapija je u pravilu učestalija te je struktura razgovora i tema koje se obrađuju drugačija.”

Duhovnik će poticati osobu da shvati da je ljubljena i cijenjena i da ima dostojanstvo koje joj Bog daje, da shvati da ju Bog voli zbog onoga što ona jest, a ne zbog onoga što čini, da nastoji pustiti Boga u sve svoje rane i sve svoje tame i da dopusti Bogu da ih liječi.

“Gaudium et Spes, pastoralna konstitucija Drugoga Vatikanskoga sabora u broju 62 govori o važnosti korištenja dosega sekularnih znanosti u pastoralnoj brizi za vjernike. Duhovnici bi trebali dovoljno poznavati psihologiju i medicinu da mogu uočiti kada određene tegobe izlaze izvan okvira duhovnosti i bez odgađanja trebaju osobu uputiti da potraži stručnu pomoć”, istaknuo je.

Foto: o. Jakov od Križa i Matija Đudarić

“Tu isto tako vidim važnost duhovnika koji bi trebali raditi na razbijanju stigme psihičke bolesti koja je još uvijek uvriježena u narodu. Nije sramota imati psihičku bolest niti je sramota to reći vjerniku koji dolazi tražiti pomoć. To bi se trebalo osobi reći na način da se osjeća prihvaćeno i da to ne znači da je manje vrijedna u Božjim očima. Duhovnik prema svojoj procjeni, ukoliko smatra da uz psihičku bolest postoje i elementi duhovne prirode, može nastaviti raditi s osobom paralelno s drugim stručnjacima.”

Nije sramota imati psihičku bolest niti je sramota to reći vjerniku koji dolazi tražiti pomoć.

Fenomenologija tamne noći i postizanje svetosti unatoč psihološkoj krhkosti

Govoreći o tamnoj noći, istaknuo je: “To je isto jedno diskutabilno područje o kojemu bi se moglo mnogo govoriti. Radi se zapravo o dva temeljno različita fenomena, premda je subjektivni osjećaj tame, praznine i nutarnje boli sličan. Tamna noć je fenomen iz područja duhovnosti u kojoj Bog čisti dušu od svega onoga što nije On sam. Iz toga jasno slijedi da se radi o čišćenju te duhovnik treba uočiti raste li osoba u teologalnim krepostima: vjeri, nadi i ljubavi.

“Ukoliko nema toga rasta u krepostima, ili ako osoba ne živi u skladu s kršćanskim moralom, o tamnoj se noći ne može govoriti, barem ne u pravom smislu te riječi. Nije ispravno svaku patnju kojoj možemo dati smisao nazvati tamnom noći jer je nužan taj aspekt pročišćenja i duhovnog rasta. Ipak, treba naglasiti da tamna noć i depresija mogu nastupiti zajedno, pri čemu depresija može biti jedan segment toga bolnoga procesa čišćenja. Tada treba depresiju liječiti kao depresiju, a tamnu noć kao tamnu noć, paralelno i u suradnji adekvatnih stručnjaka.”

“Svaki čovjek ima određene elemente svoje psihe koji nisu najidealniji pa tako i sveci. Unatoč svojoj krhkosti, možeš postati svet”, poručio je.

Tamna noć je fenomen iz područja duhovnosti u kojoj Bog čisti dušu od svega onoga što nije On sam. Iz toga jasno slijedi da se radi o čišćenju te duhovnik treba uočiti raste li osoba u teologalnim krepostima: vjeri, nadi i ljubavi.

“Kao primjer mogu dati obitelj Martin koja je dala Crkvi tri kanonizirana svetca. Sv. Zelija Martin, majka Male Terezije, imala je problema s tjeskobom što je uvelike bilo uvjetovano okolnostima njezina života. Poznato je da je njezin suprug i otac sv. Male Terezije, sv. Ljudevit Martin pred kraj svog života imao ozbiljne psihičke probleme zbog kojih je stvarao probleme svojoj obitelji, ali unatoč tome Crkva ga je kanonizirala zbog njegove svetosti koju je iskazao prije nastupa bolesti. Terezijina sestra Leonija bila je vrlo problematično dijete te neki autori smatraju da je imala poteškoće iz autističnog spektra, ali i za nju se vodi postupak za proglašenjem blaženom. Pa i Mala Terezija je u svojoj mladosti pokazivala znakove izrazite preosjetljivosti i imala je vrlo izražen strah od napuštanja koji je bio uzrokovan s više gubitaka u ranoj djetinjoj dobi”, objasnio je.

Sve ove poteškoće nisu učinile da Crkva smatra upitnim njihovu svetost. Mnogi sveci su se borili sa skrupulama koje se danas često dijagnosticiraju kao opsesivno kompulzivni poremećaj. Jedan od primjera je sv. Alfons Marija de Liguori, crkveni naučitelj. On je kao ispovjednik bio vrlo blag, ali sam se nije usuđivao pričešćivati osim iz poslušnosti svome duhovniku. Kad bismo se kritički osvrnuli na životopise svetaca, kod mnogih bismo mogli naći elemente koje bi suvremeni psihijatri nazvali patološkima.

Mala Terezija je u svojoj mladosti pokazivala znakove izrazite preosjetljivosti i imala je vrlo izražen strah od napuštanja koji je bio uzrokovan s više gubitaka u ranoj djetinjoj dobi.

“Naravno, ne može se o tome govoriti olako, ali vjerujem da je kod mnogih uistinu bilo tako. Svi smo sastavljeni od prašine u koju je Bog udahnuo svoj dah. Svi imamo svoje rane i svoje demone s kojima se borimo. Naš je posao dopustiti Bogu da od te gline napravi svetce. Moramo uvijek imati povjerenja da On sve može izvesti na dobro, na puno bolje od onoga čemu se možemo nadati. On zna zašto imamo poteškoće koje imaoo i zna koji je cilj imao pred očima. Samo trebamo vjerovati da On sve vodi”, zaključio je.