Sveti Franjo Asiški, čiji blagdan slavimo 4. listopada, svetac je zaštitnik ekologa, kako nazivamo one koji se bave zaštitom okoliša i prirode. Njegovim blagdanom ujedno završava i „Vrijeme stvorenoga“, ekumenska inicijativa za zaštitu i očuvanje planeta Zemlje, zajedničkog doma svih. 

Ljubav tog siromaška iz Asiza koji je odabrao Boga, a ne bogatstvo, nije se zaustavila samo na ljudima već je obuhvatila i ostala stvorenja, a njezin iskaz ostavio nam je u svojoj „Pjesmi stvorova“ po čijim je prvim stihovima, „Laudato si’, mi Signore“ – kako izvorno glase, papa Franjo naslovio svoju encikliku „Laudato si’ – O brizi za zajednički dom“. Ta enciklika je pridodana socijalnom nauku Crkve, a njome je papa Franjo uputio apel svim ljudima za očuvanje našeg planeta.  U njoj ističe upravo poticajni primjer svetog Franje Asiškog, čije je i sam ime uzeo kao vodilju i nadahnuće u izboru za rimskog biskupa te piše: „Vjerujem da je Franjo primjer par excellence brige za ono što je slabo i jedne cjelovite ekologije, življene s radošću i vjerodostojno. On je svetac zaštitnik svih onih koji proučavaju i rade na području ekologije, i vrlo je omiljen također među nekršćanima. Pokazao je posebnu brigu za Božje stvaranje i za najsiromašnije i odbačene. Volio je i bio silno omiljen zbog svoje radosti, svojega velikodušnog sebedarja, svojega srca, otvorenog svima. Bio je mistik i hodočasnik koji je živio u jednostavnosti i čudesnom skladu s Bogom, s drugima, s prirodom i sa samim sobom. U njemu se vidi u kojoj su mjeri neraskidivo povezani briga za prirodu, pravednost prema siromašnima, zauzimanje za društvo i unutarnji mir.“  (Laudato si’ 10). 

Kada bi sveti Franjo gledao nebeska tijela, vremenske pojave, biljke i životinje koliko god malene bile, iz srca bi mu se vinula pjesma te bi u hvalu uključivao sva stvorenja. Propovijedao je pticama, čak i cvijeću te razgovarao s cijelim stvorenim svijetom. Dobro je poznata zgoda kada je vuka uvjerio da više ne napada stanovnike mjesta Gubbio te je između njih uspostavio mir. U srcu koje je gorjelo od ljubavi prema Bogu, Franjo je osjećao da ga sa svakim stvorenjem veže bratstvo jer, kako je govorio njegov učenik sveti Bonaventura „promatrajući Boga kao prvi početak svega, bio je ispunjen silnom ljubavlju, i najneznatnije bi stvorove nazivao imenima brata i sestre“ (Laudato si’ 11).  

Iz srca izvire motivacija za ponašanje te ako u srcu nema mjesta za Boga, za braću i sestre ljude ali i cjelokupno stvorenje,  iz takvog srca izvire sebičnost i koristoljublje, gramzivost preko svake mjere.  „Ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti divljenju i čuđenju, ako više ne govorimo jezik bratstva i ljepote u našem odnosu sa svijetom, naša će stajališta biti stajališta gospodara, potrošača i pukog izrabljivača prirodnih dobara, koji nije sposoban postaviti granice svojim neposrednim interesima. I obratno, ako osjećamo duboku povezanost sa svime što postoji, umjerenost i briga javit će se same od sebe. Siromaštvo i skromnost svetoga Franje nisu bili samo površna askeza, nego nešto dublje: odricanje od toga da se stvarnost učini pukim predmetom  korištenja i vladanja.“ – piše papa Franjo u enciklici Laudato si’.  (Laudato si’ 11). 

Ljudsko biće ima jedinstvenu vrijednost koja za sobom povlači beskrajnu odgovornost. Čovjek je pozvan biti  čuvar Božjeg djela. Koliko je daleko od tog poziva svođenje stvorenoga na puki objekt iskorištavanja, toliko je krivo i uzdizanje prirode na razinu nekog idola, pridajući joj status božanstva. Briga za okoliš mora biti združena s ljubavlju prema ljudskim bićima, onima koji danas nastavaju Zemlju, ali i onima koji će je nastaviti poslije nas. Naše svakodnevne odluke, od toga koje proizvode kupujemo ili oblik prijevoza koristimo, utjecat će na to u kakvom ćemo stanju ostaviti Zemlju našoj djeci. Kako je papa Franjo svojedobno rekao: „Iz Božjih smo ruku primili vrt, ne možemo svojoj djeci ostaviti pustinju.“ 

Primjer svetog Franje Asiškog i danas nadahnjuje jer pokazuje da naša srca imaju daleko veći kapacitet za ljubav te da se njegove granice na zaustavljaju samo na bratu čovjeku već može obuhvatiti i cjelokupno stvorenje. Ljudi su zbog ljubavi sposobni činiti nezamislive stvari, a srce ispunjeno ljubavi prema Bogu, može svojom ljubavlju obuhvatiti sve ljude i sva stvorenja, i učiniti čak i ono što se čini najtežim – promijeniti vlastito ponašanje.  

Tihana Mojsinović

Tihana Mojsinović je diplomirala na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (Fakultet filozofije i religijskih znanosti), izvršna je direktorica Zaklade Rhema kao i Udruge za očuvanje planeta „I stvori Bog zemlju“. Od 2008. godine redovito piše o zaštiti okoliša i održivom razvoju u Prilici, mjesečnom magazinu Glasa Koncila. Povjerenica je za ekološka pitanja pri Centru za promicanje socijalnog nauka Crkve.