Mons. Leonard Markač, koji je poznat kao čuvar duha, duše i baštine koprivničkog kraja, rođen je 31. listopada 1950. godine u Goričanu, kao šesto od desetero djece, gdje je i pohađao Osnovnu školu. Kada je bio u trećem razredu čuo je za smrt kardinala Alojzija Stepinca i od tada je u njegovom srcu prisutna misao o kardinalovoj svetosti. „Sjećam se da smo išli u školu, koja je bila jako blizu moje kuće, kada smo vidjeli na crkvi obješenu crnu zastavu. Kako smo susretali ljude, posebno žene, vidjeli smo da plaču. Nismo znali zašto. Od roditelja sam čuo da govore o kardinalu Stepincu ali nisam tome posvećivao veliku pažnju. Tek kada sam vidio crnu zastavi u uplakane ljude onda sam se zapitao tko je on. Bilo je to ono prvo sjeme koje je bačeno u moje srce i u moj život. Od tada mi je Stepinac bio sve.”

Sa Stepincem se bolje upoznavao za vrijeme boravka u sjemeništu i na bogosloviji. „Roditelji su nam govorili ono i onako kako smo mogli razumjeti, ali sam se bolje upoznao sa Stepincem u sjemeništu i bogosloviji, kao i slušajući poznate propovijedi kardinala Franje Kuharića. U mojem domu Stepinčevo ime izgovaralo se s poštovanjem. Govorilo se da je on bio jako dobar svećenik i biskup, da nam je svima uzor i da trebamo ići njegovim putem. Znam da je mama znala reći da ćemo poslije razumjeti što mu se događalo i poticala nas je da mu se molimo. U sjemeništu smo imali jako dobre odgojitelje koji su morali govoriti s oprezom u ono vrijeme bremenito raznim nedaćama, protivljenjima Crkvi a napose kardinalu Stepincu.”

Ono što se branilo izazivalo je revolt u mladome srcu ali i spoznaju o vrijednosti zabranjivanoga. „Sjećam se da sam knjigu Alekse Benigara o Stepincu pročitao u Beču u dvije noći. Knjigu sam se bojao nositi doma jer su nas studente s bogoslovije na granici znali i po tri sata pregledavati. Sve su nam pretresali. Da su nešto našli sigurno bi završili u zatvoru. Čitajući Benigara prvi put sam detaljnije upoznao kardinala Stepinca i njegov život. Kada sam išao u šetnju nakon objeda s kolegom, sada pokojnim Franjom Špiljkom, puno puta bi u Bakačevoj kupili svijeće i išli upaliti uz Stepinčev grob u zagrebačkoj katedrali. Molili smo za svoje zvanje. Nismo nikada prošli pored katedrale, a da ne bismo ušli i pomolili se na kardinalovom grobu. Puno puta sam rekao da za svoje zvanje zahvaljujem majci i kardinalu Stepincu.”

Foto: Zvonimir Markač

Promotor Stepinčeve svetosti

Mons. Markač ističe da je teško prenijeti emocije s kojima je odlazio sa Stepinčeva groba. „Osjećao sam jednu puninu i to me je nosilo. Veselio sam se ponovnom dolasku. To je nešto što se teško može opisati riječima. Kao bogoslov i kasnije kao svećenik spominjao sam kardinala Stepinca gdje god sam stigao. Uzimao sam ga za uzor i primjer neslomljivosti u ondašnjim teškim vremenima. On je imao stav. Nije se dao slomiti u Božjim stvarima, a kamoli da bi izdao ono što je za njega bilo veliko: Bog, Katolička Crkva i narod.”

Potaknut nutarnjim raspoloženjem mons. Markač dao je izraditi pločicu zahvale koja je stajala uz Stepinčev grob. „Dao sam nakon 1987. godine izraditi pločicu s natpisom ‘Proslavi se Gospodine u sluzi svome kardinalu’. Uz natpis su stajali moji inicijali. Na pločici je napisano ono što sam osjećao da će se jednom dogoditi – proslava, da se kardinal Stepinac očituje svima nama kao moćni zagovornik. Bio je to čin moga nutarnjeg raspoloženja i iskrene zahvalnosti. Sjećam se kada sam dolazio da sam znao pogledati u pločicu. Bila je to spona između Stepinca, župe i mene.”

Oltarna slika bl. kardinala Alojzija Stepinca. Foto: Zvonimir Markač

Ususret Stepinčevoj beatifikaciji stvorila se mogućnost da se u ideja o blaženikovoj oltarnoj slici provede u djelo. „Gospodin i naš blaženik pobrinuli su se da se oltarna slika kardinala Stepinca nađe u župnoj crkvi u Močilama. Te 1998. godine obnavljali smo crkvu u kojoj su već bili pokrajnji oltari sv. Katarine, sv. Vida i sv. Valentina, a kako je jedna stijena bila slobodna odlučio sam tu staviti oltar kardinala Stepinca. Tada se već znalo da će biti njegova beatifikacija. Oltarnu sliku izradila je slikarica Snježana Inkret. Njezin profesor slikar Josip Biffel, autor Stepinčeve slike s beatifikacije u Mariji Bistrici, kada je vidio sliku rekao joj je da je blaženika čak bolje prikazala nego on. Nešto više od mjesec dana od beatifikacije, 11. studenoga 1998. godine tadašnji varaždinski biskup Marko Culej blagoslovio je sliku i stavio Stepinčevu relikviju u oltar.”

Relikvija – Stepinčeve čarape

Providnost se pobrinula da je mons. Markač, kao svećenik koji je promicao glas svetosti o kardinalu Stepincu, dobio poseban dar. „Tu sam relikviju brižljivo čuvao od 1984. godine. Naime, tada sam od redovnice koja je bila uz kardinala u času njegove smrti dobio njegove čarape. Četrnaest godina prije Stepinčeve beatifikacije susreo sam tu redovnicu i htio sam ju oduševiti za kardinala. Nisam ni znao tko je ona. Rekla mi je: ‘Kada ste tako oduševljeni Stepincem dat ću Vam nešto što je meni posebno drago’. Dobio sam kardinalove čarape s inicijalima A.S. Dio čarape nalazi se u relikvijaru oltara bl. Alojzija. Volim naglašavati da je naša crkva u Močilama crkva mučenika. Imamo mučenike: Vida, Valentina, Katarinu i Stepinca, a zaštitnica je kraljica mučenika – Marija. Ljudi to vole, jer po mučenicima najbolje razaznaju, svoje boli i želje donose pred one koji su proživjeli nemjerljivo teže muke znajući da će ih razumjeti i preporučiti dragom Bogu.”

Mons. Markač ističe da bi današnji vjernici od bl. Alojzija posebno trebali usvojiti svjedočenje. „Današnji ljudi teško svjedoče. Na papiru nas ima puno kršćana, a malakšemo ondje gdje je potrebno barem malo posvjedočiti. Teško se svjedoči jer se ljudi osjećaju manje vrijednim ako moraju o nečemu otvoreno govoriti. Kardinal Stepinac je upravo u tome bio velik. On je kao svoju glavnu zadaću imao da ne iznevjeri Crkvu i poslanje koje mu je dao Bog. Svjedočio je neustrašivo. Molimo ga da nam u tome pomogne.”

Četrdeset godina župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Močilama i 40 godina župničke službe mons. Markača

Na blagdan Male Gospe župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Močilama u Koprivnici obilježila je 40 godina postojanja. Isto toliko dugo traje i župnička služba mons. Markača u spomenutoj župi. „Bio sam kapelan u koprivničkoj župi sv. Nikole kada je u Koprivnici bila samo jedna župa. Godine 1983. kardinal Franjo Kuharić pozvao me je na razgovor i pitao bi li htio prihvatiti osnutak župe u Močilama. Rekao mi je da kao kapelan poznajem dobro ljude. Odgovorio sam mu kako sam mu kod svećeničkog ređenja 27. lipnja 1976. obećao poštovanje i poslušnost, a ostalo je njegova odluka. On se nasmijao i pozvao me na ručak. Nisam išao jer sam imao druge obveze.”

Foto: Zvonimir Markač

Pred novim župnikom bio je veliki izazov. „Nije bilo ničega. Crkva je bila potpuno devastirana, a nije bilo ni župnoga dvora. U Močile sam dolazio iz župe sv. Nikole, koja je udaljena pet do šest kilometara. Nosio sam kofer i pješice sam puno puta išao na misu u Močile. To me je radovalo. Pomalo smo počeli uređivati Božji hram. Radost je bila tim veća kada bismo napravili nešto teže. Kada mi je povjerena takva dužnost na povjerenje onda mi je to bila i čast. Veselio sam se svakom čovjeku. Pristupio sam svakome prema njegovim sposobnostima i mogućnostima. Na početku je bilo dosta otuđenja u velikom gradu gdje je bila jedna župa sa samo dva svećenika tako da je bilo dosta djece koja su bila nekrštena, a išla su u školu. Zbog toga otuđenja upozoravali su me da ću imati dosta problema u močilskom kraju. Ljudi su dolazili u crkvu usputno kada su dolazili na sajam. Malo po malo zajednica je rasla preko djece i to me je veselilo.”

Foto: Zvonimir Markač

Foto: Zvonimir Markač

Župni list ‘Močile’ jedna od najdražih stvari

Mons. Markač izgradio je živu župnu zajednicu u kojoj svi naraštaji vjernika i svaki pojedinac ima jednako važno mjesto i odgovornost. Osnovao je dječji zbor „Zvončići“, koji je jedno vrijeme i sam vodio, zatim mješoviti zbor „Marija“, te zbor mladih „Eshaton“, župni Caritas te brojne druge pastoralne zajednice. Pokrenuo je i župni list ‘Močile’. „Uvijek me veselilo da se nešto novo događa u župi. Časopis ‘Močile’, koji izlazi već 30 godina, mi je jedna od najdražih stvari. Prepoznatljiv je i puno truda ulažemo u njega. To nije obični, izvještajni časopis, nego za aktualnosti i izgradnju. Puno toga je napravljeno. Ono što je materijalno, opipljivo, to se može vidjeti, a za ono duhovno daj Bože da bude dobra ocjena koju samo On može dati.”

Foto: Zvonimir Markač

Za 40 godina župničke službe u istoj župi ističe da se nije nikada bavio time gdje koji svećenik odlazi nego se posvećivao povjerenim mu poslom u župi. Njegovo nesebično davanje u služenju Bogu i ljudima prepoznato je pa ga je Sveti Otac imenovao svojim kapelanom. U svojoj skromnosti naglašava da to nikada nije volio isticati. No, to nije jedino priznanje. Među značajnijima su i županijska i gradska priznanja. Godine 2021. dodijeljena mu je nagrada Koprivničko-križevačke županije za životno djelo, a dobio je i medalju 1998. te nagradu za životno djelo grada Koprivnice 2016. Tada je novčanu nagradu od priznanja donirao Caritasu i Podravskom suncu, svakome po pola iznosa.

Foto: Zvonimir Markač

Život pod zaštitom Majke Božje

Mons. Markač se osvrnuo i na svoj život pod zaštitom Majke Božje. Naime, Marija ga prati od rođenja pa do župničke službe u marijanskoj župi. „Nezaslužena mi je čast biti župnik Blažene Djevice Marije. Rođen sam u Goričanu 31. listopada 1950., dan uoči proglašenja dogme o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo. Mama mi je znala puno puta pričati da sam se rodio u 17:15 i da su zvonila zvona na uočnicu proglašenja dogme. I, onda mi je povjerena dužnost osnivanja župe Uznesenja Blažene Djevice Marije i prvi sam župnik u toj župi. Dragi Bog zna je li to slučajnost ili očitovana simbolika.”

Foto: Zvonimir Markač

Za rast svoga duhovnoga poziva ističe da je zaslužan vjerski život u obitelji i mjestu. „Doma smo molili krunicu, večernje molitve, molitve na nakane. Molitva je trajala tri četvrt sata. Otac je radio u Rijeci. Cijelu noć od subote na nedjelju putovao je doma, ali bi bio na jutarnjoj i poldanjoj misi te na poslijepodnevnom blagoslovu ili večernjici. Onda bismo ga pratili na željezničku stanicu Donji Kraljevec na vlak prema Rijeci. Bio je čvrst i nepokolebiv vjernik. Dok je putovao vlakom s posla i na posao čitao bi Glasnik Srca Isusova, Blagovijest… nije vodio isprazne razgovore. Doma bi nas znao ispitivati vjeronauk. On je želio ići u sjemenište ali ga njegovi roditelji nisu pustili jer su imali samo dva sina i netko je trebao raditi, pa nije otišao. Zanimljivo je da je uz mene i moj brat Pavao postao svećenik, ali i moj bratić, od strica sin. Iz djetinjstva se sjećam naših lijepih dolazaka u crkvu. Nismo odrastali u obilju, ali smo imali sve i bili smo sretni.”

Foto: Zvonimir Markač