Je li ispravno vjerovati u anđele i arkanđele i moliti im se? Prenose li se grijesi predaka na njihove potomke? Na ova i druga pitanja u petak, 29. rujna u emisiji HKR-a "Halo, velečasni?" odgovarao je vlč. Damir Ocvirk, župnik Župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci.
Je li ispravno vjerovati u anđele i arkanđele i moliti im se? Što Crkva o tome kaže?
U vjerovanju ispovijedamo da je Bog stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga. Nevidljivom svijetu pripadaju i anđeli koji su stvoreni prije nego što je stvoren čovjek. Služba anđela je da kroz svu vječnost Bogu daju hvalu i slavu i da uzdižu sveto Božje ime. To su oni koji pred Božjim prijestoljem neprestano govore Bogu: „Svet, svet, svet! Gospodin nad vojskama”, jer je Božje ime toliko uzvišeno da se kroz svu vječnost treba slaviti i proslavljati.
Među anđelima razlikujemo, ljudskim rječnikom rečeno, različite službe, među kojima su i arkanđeli. Među te najpoznatije arkanđele pripadaju sveti Mihael, Gabrijel i Rafael, a sama njihova imena govore o njihovim službama. Sveti Mihael, vojskovođa, prema starozavjetnoj Knjizi proroka Danijela bio je arkanđeo koji se borio u Božje ime protiv palih demona, palih anđela koji su postali demoni. Njegovo ime znači „tko je kao Bog”; nitko ne može prisvajati Božja svojstva i upravo nas sveti Mihael arkanđeo na to poziva te nam je zaštita u boju protiv zla, protiv Zloga, protiv đavla. Arkanđeo Gabrijel donosi radosnu vijest Blaženoj Djevici Mariji da će začeti i roditi Božjega sina, a Rafaela susrećemo u Knjizi o Tobiji, on je božanski liječnik koji je Tobiju izliječio od sljepoće.
Bog se po anđelima služi da bismo imali zaštitu, pa tako svako od nas ima svoga anđela čuvara kojemu se trebamo redovito moliti i koji nas čuva, ne samo od zemaljskih pogibelji, nego prije svega od grijeha kako bismo mogli na kraju našeg vremena doći pred Boga i Bogu se zajedno sa svojim anđelom klanjati. Sveti papa Ivan XXIII. posebno je promicao pobožnost prema svetim anđelima čuvarima i vjerujem da svako katoličko dijete među prvim molitvama upravo nauči molitvu svome anđelu čuvaru.
Vjerujem da se čitav ljudski rod rađa s ljagom istočnoga grijeha. Prenose li se grijesi predaka na njihove potomke?
Vrlo jednostavan i jednoznačan odgovor je „ne”. Grijeh se ne može prenijeti na druge, grijeh je čin kojega osoba čini svjesno i slobodno, protiv Boga i protiv njegovih zapovijedi i svaka osoba će osobno odgovarati za svoje grijehe onako kao što kaže apostol Pavao da će svatko od nas stati pred sudište Božje i Bogu dati račun za svoje grijehe, za svoj život.
Dakle, grijesi se ne mogu prenijeti na potomke, no može se prenijeti grešno ponašanje ako je, recimo, u obitelji prisutna psovka, ovisnosti, obiteljsko nasilje ili jednostavno nekakav turoban, crni pogled na svijet; onda se može takvo ponašanje prenijeti na potomke. To znači: ako netko ne bdije nad svojim osobnim grijesima i grešnim prilikama, lako se može dogoditi da djeca odrastaju u takvim grešnim prilikama i da sami počinju činiti grijehe. No i pred djecom je pitanje slobode, i oni se mogu odlučiti za ili protiv grijeha.
Zaključno, posljedica grijeha se ne prenosi na potomke i ne može unuk biti odgovoran za grijehe svojega djeda ili sin za grijehe svojega oca, no može naučiti nešto od grešnih ponašanja svojih predaka. Imamo situacije gdje se u obiteljima iz koljena u koljeno prenosi alkoholizam, obiteljsko nasilje ili nešto drugo. Zato je važno da stariji, osobito roditelji, budu uvijek primjer i poticaj svojoj djeci ne samo riječju, nego i životom, ne možemo djetetu reći „ne psovati”, a sami psujemo. Moramo paziti da te navike ne postanu konkretna djela.